Fr. Srećka Koraliju upoznali smo na predstavljanju inicijative U dobroj vjeri i promociji knjige Vjera u dijalog, a njegov osebujan lik i djelo inspiriraju nas u istraživanju i življenju kršćanskog nauka. Izrazito temeljit u istraživanjima, kristalno jasan u artikulaciji, rekli bismo i kako je Srećko čovjek koji savjesno i odgovorno živi slobodu. Sirijacist, bibličar, orijentalist i povjerenik grupe za međureligijski dijalog na razini dominikanskog Reda za Europu, studirao je i specijalizirao u Zagrebu, Fribourgu, Oxfordu, Rimu te na Woolf Institute u Cambridgeu. Velika strast su mu jezici. Barata hrvatskim, engleskim, francuskim, njemačkim, španjolskim, talijanskim, ruskim, poljskim, mađarskim, modernim grčkim, grčkim, latinskim, hebrejskim, arapskim, sirijskim, koptskim, staroarmenskim i japanskim.
Sanja Mrvelj u dobroj vjeri razgovarala je sa Srećkom, a vama ostavljamo da uživate u prekrasnom dijalogu.
Kako vi razumijete poslanje Crkve, odnosno što je to zapravo Crkva?
Za mene je pitanje o identitetu Crkve zapravo izazov govora o sreći i ispunjenosti života ‘da vaša radost bude potpuna’ (Iv 16,24). Svaki kršćanin bi trebao biti radostan jer je određujući dio evanđelja, radi nje se živi, radi nje se umire; i to nije pridržano samo kršćanima. Zašto čovjek nešto čini? Što ga zapravo motivira za bilo kakav angažman, životnu odluku? Upravo želja da bude ispunjen, ostvaren sretan. Kada shvati što bi ga moglo učiniti sretnim, spreman je sve ostaviti i krenuti za tim. Upravo tu leži poruka evanđelja a to je biti spašen i sretan, kako sam tako i u odnosu s drugim ljudima. Pogonjen srećom pojedinac utjelovljuje i zajednicu s drugim ljudima, jednako pozvanima da ostvaruju sreću i zajedničko spasenje. Ako govorimo o crkvi kojoj je glavno mjerilo evanđelje, onda nam postaje jasnija i sama narav Crkve (ekklesia) kao zajednice pozvanih da to evanđelje odn. radosnu vijest provode u djelo. S vremenom se taj prvotni osjećaj evanđeoske sreće oformio u instituciju vjernika koju danas nazivamo Crkva. Ta zajednica je kroz stoljeća donosila dogme, davala svece, stvarala teološka mišljenja, donosila, dokidala i transformirala poglede na čovjeka i svijet a sve sa željom da čovjeku pruži put prema sreći, shvaćenoj ne u nekom potrošačkom smislu trenutne ekstaze, već kao dugoročan i mukotrpan put ostvarivanja sebe uz Božju pomoć, ako je pojedinac vjernik. S druge pak strane, problem može nastati onda kada propisani put prema sreći postane sam sebi svrhom, a zaboravi čovjeka koji je tragač za istom u svom životnom okruženju. Tu je mjesto evanđelja, baš tu… da progovori uvijek iznova onim Isusom koji ‘ne pripada radi pripadanja zakonu’ već koji pripadajući preobražava i oslobađa.
Za Isusa možemo reći da je primjer ‘ne pripadanja’, štoviše konstantnog propitivanja i kritiziranja određenih vjerskih skupina u kojima se kretao, može li onda evanđelje biti u vlasništvu jedne vjerske institucije?
Isus zapravo nije kritizirao pripadanje, već dvolično pripadanje,ono bez života, uvjerenja… odrađivanje religije i međuljudskih odnosa. Svatko je slobodan čitati evanđelje i primjenjivati ga na svoj život ako ga dotakne neka riječ. Osoba ne mora ići nekoga pitati dozvolu da čita evanđelje. Razne poruke i knjige su dostupne većini ljudi. Kako tumačiti evanđelje je pak drugo pitanje. Ako je netko katolik, pravoslavac, protestant ili nešto drugo, on će evanđelje životno iščitavati i primjenjivati u perspektivi izričaja vlastite konfesije za koju osobno vjeruje da vodi prema spasenju. Životno, primjenjeno i probavljeno čitanje evanđelja s dubokim uvjerenjem i vođenjem kreposnog života je ono što Isus traži od svojih učenika. Tome npr. svjedoči i sam Katekizam Katoličke Crkve br. 108: „Ipak kršćanska vjera nije “religija Knjige”. Kršćanstvo je religija Bozže “Riječi”, “ne neke napisane i nijeme riječi, nego Riječi utjelovljene i žive”. Da riječi Svetih knjiga ne ostanu mrtvim slovom, treba da nam Krist, vječna Riječ živoga Boga, po Duhu Svetom “otvori pamet da Pisma razumijemo” (Lk 24,45)” Ako je netko članom Crkve, onda mu je sama ta Crkva autoritet čitanja evanđelja. Često puta se, kad se u javnom prostoru govori o Crkvi, misli samo na instituciju i to u veoma suženom a nerijetko i izmanipuliranom smislu, a onda posljedično i na pojedince čija je odgovornost da ‘vedre i oblače’ njenu sliku. Ne znači da ustrojstva ne treba biti, već da to ustrojstvo nema smisla bez naroda koji ga je i sam dao. Kao što rekoh u prethodnom odgovoru, svaka dogma, svako mišljenje doneseni su nakon velikog angažmana mnogih vjernika koji su raspravljali, dijelili se, svađali pa bili zajedno i sl. Pogledajte samo akte crkvenih sabora kroz povijest, pripremne komisije istih.. rasprave prije i nakon nekog događaja. Povijest nam puno toga govori. Stoga bi se svaki vjernik trebao osjećati direktno odgovornim i pozvanim da istu promišlja, živi, formira i sl. To je svakodnevna dimenzija.. ne trebamo to svoditi samo na teoretiziranja. Vjernik će molitvom uspostavljat odnos s Bogom, poštivat i ljubit bližnjega i sl. Tu se onda vidi vidljiva i duhovna stvarnost Crkve koja je prožeta otajstvom utjelovljenja. Pitanje slobode i pripadanja nečemu zapravo je tema koja dotiče bilo koju vrstu organiziranja ljudi, jedino što vjerska nosi sa sobom ‘autoritet odozgo’ pa je tim kompleksnija a onda i javnosti interesantnija kao objekt promatranja. Mislim da je temelj shvaćanja netom navedenog poimanje i življenje Kraljevstva Božjeg kao takvog.
Što bi onda bilo kraljevstvo božje? Da li je to neka vrsta vlasti ili pak nešto drugo?
Isus kaže da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. To je dovoljno snažna poruka. Na koncu Matejeva evanđelja (Mt 28,16-20) pronalazimo tri dimenzije kršćanskog poziva i življenja: Isus se objavljuje, šalje u poslanje i obećava vlastitu trajnu prisutnost. Izabiranje kraljevstva božjeg kao vlastitog puta prema spasenju kršćaninu predstavlja spregu pogleda na svijet te način djelovanja. U takvom kraljevstvu je stoga važan stalni savez s Bogom i mir s čovjekom. U Mt 5,13-16 Isus nam govori da smo sol zemlje i svjetlo svijeta. Sol već kod Homera, pa i u Upanišadama ima božansku dimenziju. Za semitske narode, jesti kruh I sol zajedno značilo je sklopiti pakt. Nadalje, ako pogledamo pomno Da Vincijevu Posljednju večeru, vidjet ćemo da je isred Jude prosipana sol koja simbolizira razvrgnuće saveza i vjernosti. Zapravo, kada su moć i vlast jedini cilj, sredstvo se onda ne bira, čovjek se na kainovski način zaboravlja. No kada je put u središtu, moć i vlast padaju, nego je sam put zapravo blaženstvo. Upravo stoga Crkva često napominje da se s hoda s Isusom, da ga se susreće… Evanđelje je taj put, mjerilo života, odgajatelj odnosa. Govoreći o kraljevstvu, konstitucija o Crkvi 2. Vatikanskog sabora Lumen Gentium (Svjetlo naroda) kaže „To pak kraljevstvo započinje sjati ljudima u Kristovoj riječi, djelima i prisutnosti“. Čovjek je ključan, čovjek vjernik, vjernik svećenik po krštenju. Ljudi su već samim krštenjem odn. članstvom u Crkvi svećenici svoga života, društva imajući tako udio u Kristovu svećeništvu, te njegovom proročkom i kraljevskom poslanju. Onog trenutka kad čovjek osjeti da je sišlo breme s leđa, da je oslobođen, da više nije tmuran, neraspoložen, nesretan, depresivan kad osjeti sreću.. to je kraljevstvo božje, jer se odmicanjem od grijeha i lijepim življenjem dolazi do njega, a to je veoma zahtjevna askeza. Svetost [kraljevstvo] stoga nije neka paralelna, izmaštana dimenzija, nerealna izolacija od društva, bijeg od svijeta, nego je rezultat truda življenja dobrote i iskrenosti svaki dan. Upravo to spašava svijet, a nije od ovoga svijeta, jer nije sebično, ne traži vlast i moć, već ju ima samom Istinom. Naravno, ta ljubav i dobrohotnost nipošto nas ne smiju učiniti ravnodušnima prema istini i dobru (Gaudium et Spes 28).Kršćanin stoga nasljeduje Isusa koji je čovjek svježeg zraka ali bez propuha, onaj kod kojeg ću rado svratit na kavu ili čaj, otići po savjet, poslušati mudrost i utjeloviti je u izgradnju vlastite sreće. To je ono što nazivamo obraćenjem odn. okretom od grijeha ka krepostima koje ravnaju našim činima, zapovijedaju strastima i upravljaju vladanjem po razumu i vjeri u aktivnom ostvarivanju kraljestva.
Ako je kraljevstvo božje nesvodivo na ovozemaljsku vrstu shvaćana vlasti, gdje je tu vjernik, mali čovjek, onaj koji nema nikakvu vlast odlučivati o bilo čemu?
Evanđelje nije vlasništvo niti jedne Crkve, kao niti istina što nije vlasništvo, već je obratan proces.. evanđelje bi trebalo vladati Crkvom kao što je i istina učiteljica odnosa koja oslobađa, ona koja se ne da strpati u džep ili zatvoriti u ladicu vlastitih želja. Istina je prvotno odnos, a za to se, prema onome što nas Biblija uči, valja boriti do smrti. Upravo je istina ona koja može osloboditi od ropstva građenja zlatne teladi. Mislim da je nevažno što čovjek radi, u kojem je društvenom statusu, imovinskom stanju… u svim tim kontekstima on može imati ‘vlast i moć’ i njome mlatiti druge ili pak tražiti istinu kroz ljubav i shvaćanje. Svatko dakle ima rizik da ‘vlada’ i vlašću gazi druge ili pak da putem ljubavi njegovim životom vlada istina, a ne on njome.
Da li je jednom vjerniku nužan odlazak u crkvu?
Slična pitanja se veoma često postavljaju i uglavnom aludiraju na argument odn. želju da se ipak može bit vjernikom bez liturgijskih dužnosti i sl. Shvaćanje i uređenje liturgije, vjere te odnosa Boga i čovjeka naravno ovisi o konfesiji kojoj isti pripada. Liturgija je već etimološki djelo naroda (laos – narod, ergon – djelo), a vjernički rečeno ona je sveto djelo budući da je svako bogoslužje vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve I ujedno I vrelo iz kojega struji sva njezina snaga (Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Concilium 10). Čovjek ne može biti sam, on je biće u odnosu. Stvoren je odnosom, odrasta, uči i svoj smisao nalazi u odnosima. Svaku radost kao i tjeskobu čovjek rado podijeli s bližnjim, osjeća se lakše, sretnije, osjeća se da ga je netko primijetio, imao vremena za njega i sl. Jedan od probleba današnjice je što mnogi ljudi sve manje imaju vremena jedni za druge. Često znam čuti ili pročitati da je najveća nesreća kad nemaš s kim iskreno podijeliti svoju radost ili svoju bol. Nadalje, mnogi ljudi su sretni na ulici, veseli… no počesto ta vidljiva sreća predstavlja zastor zaštite od pitanja ‘što ti je bilo, zašto si tužan, kako tako loše izgledaš’ i sl. Ljudi se iz raznih razloga zapravo plaše iskrenosti, jer iskrenost sa sobom nosi ranjivost koju su mnogi toliko puta iskusili kad je netko iskoristio njihovu dobrotu, instrumentalizirao iskrenost i sl. Vaše pitanje u širem smislu je zapravo pitanje o svrhovitosti međuljudskih odnosa. Možemo zapravo ustvrditi da svi ljudi imaju neku vrstu ‘liturgije’ – slave rođendane, imendane, godišnjice, obiteljska okupljanja i sl. Upravo ti trenuci bi predstavljaju vidljivi znak njihova suživota u stvarnosti u kojoj žive. Ako nedostaju sklad i vrlina u svim ostalim trenucima, onda se te njihove ‘’liturgije’’ vrlo lako mogu pretvoriti u ritual koji se ‘mora obaviti’.
Slično je i s odlascima u crkvu… trebala bi to biti mjesta okupljanja zajednice vjernika koja ljubi Boga i ima zajedničko poslanje za koje sakramentima treba dobiti snagu odozgo. To se ostvaruje življenjem Kristove proročke, svećeničke i kraljevske službe u životu svakog čovjeka. Proročka da pronikne mudrošću, svećenička da ostvaruje dobrotu s ljudima s kojima živimo kako bismo postali kraljevi dobrote, iskrenosti, mudrosti. Pitanje samog odlaska u crkvu, kao i za sve drugo, ostaje pitanje vjere, izbora, savjesti i stupnju osjećaja aktivne pripadnosti određenoj vjerskoj zajednici. Crkva nikoga ne prisiljava da nešto čini, već poziva svoje članove na odgovornost pripadnosti, (slično čini i bilo koja druga institucija). Prisila i represivno ponašanje često generiraju dvoličnost, a to nikako ne vodi sreći koja je srž evanđelja. ‘Biti autentičan’ nije neka okoštala struktura, ponašanje u crno-bijeloj tehnici strahova od pravila i propisa očekujući jednako tako propisane nagrade. Autentičan čovjek je onaj koji živi skladno, koji duboko proživi a onda s uvjerenjem i sretno daje sve od sebe da se to svakodnevno utjelovljuje.
Kako se ti angažmani onda očituju u suživotu ljudi, pogotovo onom intenzivnom, svakodnevnom?
Za opstanak života ključna je kvaliteta odnosa. Tome nas uče već prvi biblijski retci. Čovjek brzo biva nagrižen a nerijetko i umire kada je odnos narušen. Odnosi nas određuju, pogotovo oni intenzivni, jedan na jedan kada se ne može tako lako nekud otići već se naprosto iz raznih razloga trebaju živjeti, bilo da je riječ o braku, vezi, duhovnom pozivu ili drugim intenzivnim društvenim zajednicama u kojima jako dolaze do izražaja znanje, karakter, mentalitet, afekt. Čovjek kroz intenzivan odnos upoznaje sebe i bližnjeg u skoro svim situacijama. Nama ljudima često nedostaje samokritike, a ona je nužna u odgojnom procesu. Čin uvida u vlastite pogreške i uvažavanje tuđeg mišljenja je uvjet zdravog odnosa s bilo kim. Lako je nekome reći ‘što ga ide’ i otići s kave, rasprave, druženja, no kad treba ostati pod istim krovom nakon takvog jednog iskustva, odnosi se vrlo često zakompliciraju. Stoga je važno čuvati dostojanstvo i sakralnu dimenziju odnosa, a za nju je važna poniznost a ne poniženje. To je ono čemu nas, između ostaloga, uči i liturgija.
Čest kamen spoticanja je govor o čistoći, odnosima prije braka i sl. Zapravo, može li se pomiriti urbana današnjica s onim što se propovijeda kao ‘jedini put’?
Često dobivam dojam da se mišljenje jedne skupine želi prelijeva u mišljenje druge skupine, pa jedni drugima propovijedamo što bismo trebali činiti odn. ne činiti. Tom dimenzijom nije samo prožeto ovo pitanje, već i odnosi među ljudima, interesnim skupinama, političkim opcijama i sl. Svaka od njih ima svoj javno objavljeni program, učenja i svjetonazore kojih se članovi trebaju pridržavati ako žele biti vjerodostojni pripadnici istih. Na pojedincu je da prosuđuje, izabire i ponaša se u skladu s onim što vjeruje te slobodno govori o onome što ga muči i sl. Na taj način se mogu prepoznati potrebe ljudi, problemi a onda i donositi rješenja. Također ni Isusovo vrijeme nije bilo vrijeme jednog mišljenja, stava i svjetonazora. Ljudi su mogli biti,farizeji, saduceji, Isusovi sljedbenici, puki prolaznici i znatiželjnici ili pak nešto drugo. Svaki čovjek je slobodan izabirati svoj vlastiti životni put za koji prosudi da će ga učiniti sretnim. Tako se događaju odnosi, zvanja, brakovi, prijateljstva i sl. Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle. One dobivaju moralno određenje samo u mjeri u kojoj stvarno ovise o razumu i volji (KKC 1767). Čistoća je puno više od tjelesnosti, to je trud oko življenja vrline, dobrote, iskrenosti, pažnje, poštivanja – a to je jako teško, zahtijeva veliki angažman. Poštivanje ljudskog tijela i svetosti seksualnosti je rezultat takve jedne unutarnje askeze. Na koji način netko s nekim ima odnose ili nema, stvar je odabira, savjesti, privatnosti i odgovornosti prema odabiru. Savjest je ona koja sudi konkretna opredjeljenja. Zapravo, trebamo li mi uopće znati da li netko i koliko često ima odnose u vezi ili braku (forum internum), ili se suzdržava od zajedničkog odnosa dok možda zadovoljava svoje potrebe na neke druge načine? Za vjernike je ispovijed mjesto na kojem se razgovara, traži savjet i oprost, kao i razna savjetovališta ako pojedinac smatra da ima nekih problema. Ljudi su također različito hormonalno uvjetovani. Shvaćam da je seksualnost jako zanimljivo područje, pa se onda o tome dosta i priča, no postoje mnoge druge stvari koje pripadaju području govora o rekao bih ‘napadu’ na čistoću – odgovornost prema studiju, obvezama na poslu, laži, pronevjere, lijenost, mobing, licemjerje, emocionalne ucjene, manipulacije, nezdrave autocenzure i strahovi od susreta, dijaloga… tu kršćanstvo odn. čistoća (castitas) ostaje ili pada. Stvari valja gledati cjelovito. Slično je s demokracijom, pravnom državom, sekularnim društvom, poštenim radom… sva ta područja bi trebala biti područja življenja čistoće. Ako nema želje za čistoćom, ljudi se razbolijevaju i padaju u nesreću. Upravo evanđelje tu ima puno toga za reći, jer ga svi žele – bili vjernici ili nevjernici.. radosnu vijest svi žele u životu. Najvažnije je živjeti u skladu sa vlastitom savješću i slobodno odabirati put življenja te za njega preuzimati odgovornost. Čovjek je slobodno biće i uvijek se mora pokoravati sigurnom sudu vlastite savjesti (KKC 1800).
Što mislite, do koje mjere smiju na društvo utjecati pripadnici određene vjerske zajednice?
Kada čovjek nešto istinski voli, želi o tome govoriti ljudima: najbolji film, knjiga, automobil, studij, stipendija, ozdravljenje, prinova u obitelji i sl. Jednako je i sa svjedočenjem vjere. U jednom intervjuu za La Croix 2016. godine papa Franjo je rekao da države trebaju biti sekularne kako bi svi imali prostor u jednom društvu. Često se primjećuje u društvu da neke vjerske kao i sekularizirane skupine zapravo šalju iste poruke, samo koristeći drugi jezik, međusobno se optužujući za nerazumijevanje i neprihvaćanje. Svaka skupina, pa tako i ona vjerska, samim svojim postojanjem već na neki način utječe na okolinu u kojoj djeluje, što je sasvim prirodan proces. Problem nastane onda kad se onima koji nisu moga uvjerenja nasilno pokušavaju nametnuti moja. Meni je inspiracija sv. Dominik.. čovjek koji je razgovorom dolazio do istine, bez nametanja. Biti svjestan izazova, problema i pripadati, a istovremeno biti slobodan, jako je težak zadatak. To je zapravo odgojno-obrazovni proces koji traje godinama, čak i desetljećima. Legitimno je da svatko govori i propovijeda što želi, no važnost istog prosudit će vrijeme, povijest…Zapravo, brzo iziđu iz mode ‘brzopotezne zvijezde’. To je poput showa, zabljesneš nečim pa nestaneš… takvih je bilo kroz cijelu povijest, no njih je povijest svojim kotačem udaljila od klasika… Ostali su postojani, trajni, koji nemaju namjeru ‘blještati’ već tražiti istinu. Bižuterija nije drago kamenje… već samo kratkotrajno nalik istom.
Nadalje, sama Crkva svojim dokumentom o Crkvi u suvremenom svijetu daje odgovor na vaše pitanje (Gaudium et Spes br. 42) „Doduše, misija koju je Krist povjerio svojoj Crkvi kao njoj vlastitu, nije niti političkog, niti ekonomskog, niti socijalnog reda: svrha, naime, koju joj je odredio, religioznoga je reda.“ Isus je, naime, govorio svim ljudima koji su ga okruživali. Zadaća vjernika je da živi evanđelje u državi koja svakome daje prostor da ostvaruje i živi svoja uvjerenja i istine. Svaka udruga ima pravo javno govoriti o svojim programima i uvjerenjima te pozivati ljude da se učlane. Sasvim je legitimno, u jednom demokratskom i sekularnom društvu da isto čine i vjerske zajednice. Pitanje kršćanina jest pitanje identiteta, ali na način odgovora na pitanje: jesi li sretan, i što zapravo tvoja sreća uključuje, na koji način je ona vidljiva drugima? Ovo je ključno pitanje, jer kao ni ljubav, ni sreća ne može biti nasilna, nametljiva.. ako je takva, onda je usiljena, odglumljena.. a to nikako nije spojivo s evanđeljem koje oslobađa, a ne zarobljuje. Najljepše je odlučiti se za nešto u slobodi… najslađe; upravo to je Isusova poruka.