Ana Raffai: Zabrana pobačaja tjera sve da ne mogu legalno izvesti prekid trudnoće, dok zakonska regulacija pobačaja, uvjeta pod kojim je abortus legalan, ne prisiljava nikoga da pobaci.

Iako duboko intimno iskustvo žene, pitanje pobačaja je u javnom prostoru goruće pitanje koje izrazito polarizira javnost. S jedne strane imamo vjerske i paravjerske pro-life organizacije, s druge strane imamo pretežito sekularne pro-choice organizacije. Možemo li i kako pomiriti svoj vjerski identitet i zalaganje za legalan i dostupan pobačaj? Povodom međunarodnog dana borbe za siguran i legalan pobačaj, razgovarale smo s teologinjom Anom Raffai.

U svom radu progovarali ste o institutu priziva savjesti i prepoznali ga kao alat pojedinca u odnosu na strukturu. Možete li nam to pojasniti?

Priziv savjesti je ljudsko pravo pojedinke/ca da nešto ne čini što bi inače bila njena obaveza, dakle da se izuzme iz obaveze zato što bi u protivnom djelovala suprotno od svog moralnog ili vjerskog uvjerenja. Najčešće se institut prigovora/ priziva savjesti koristi u području vojne službe (osoba ne želi sudjelovati u oružanim borbama) i u području zdravstva. Pri tome, prema Kodeksu ljekarničke etike i deontologije (stavak 3 članak 12) „magistar farmacije ima pravo priziva savjesti samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika.“ Dakle, da bismo prepoznali da se prizivom savjesti brane ljudska prava potrebno je da se u odbijanju službe uzima u obzir pravo drugih strana u sukobu savjesti. Drugi kriterij po kojem prepoznajemo da se radi o institutu priziva savjesti jest da se radi o slobodi kao pojedinačnom stavu osobe koja se protivi činiti ono što je po opisu dužnosti njen zadatak. Konačno, treći kriterij jest instanca kojoj se iskazuje priziv savjesti. Odbijanje se upućuje „višem autoritetu“ u hijerarhiji: npr. svojim pretpostavljenima u bolnici, a ne korisnicima bolničke usluge, ako se radi o zdravstvenom sustavu. Institut priziva savjesti kao ljudsko pravo podudara se s katoličkim naukom o slobodi savjesti, odnosno o savjesti kao zadnjem autoritetu za svaku osobu: sud savjesti osobe je iznad zapovjedi svih drugih autoriteta (uključujući crkvene).   

Sve češće imamo situacije priziva savjesti u medicini, imali smo slučaj gdje je ljekarnica odbila izdati kontracepciju pozivajući se na priziv savjesti. Kako to tumačite?

Osim gore navedenog dodala bih: u primjeru sukoba iz odluka savjesti između ljekarnice, koja nije željela dati kontracepciju ženi i te žene, obje osobe djeluju iz svoje savjesti. Ne samo ljekarnica nego i žena. Kao drugo, ljekarnica nije svoj stav izrazila svojoj šefici, koja je „viši autoritet“ u hijerarhiji moći, nego je odbila dati traženu kontracepciju osobi koja je o njoj ovisna.

Mislite li da se priziv savjesti u medicini instrumentalizira u ideološke svrhe i gubi li institut priziva savjesti svoju svrhu ako ga se instrumentalizira kao sredstvo postizanja ideološke agende?

Ne možemo pretpostaviti da li netko instrumentalizira priziv savjesti ili ne sve dok ne istražimo primjer. Ili ne razgovaramo s konkretnim osobama, zašto su prigovarači. Za vrijeme rata postojali su prigovarači savjesti, osobe koje nisu htjele sudjelovati u ratu. Ne možemo znati da li je netko instrumentalizirao to pravo priziva samo zato jer mu je bilo lagodnije. 

Događa se nešto drugo: priziv savjesti u slučaju prigovarača za vrijeme rata nije bio u pozadini podržan od nikakve utjecajne institucije. To je bio individualni čin i u tom smislu odgovara kriterijima ljudskih prava. Danas, kada u slučaju odbijanja ginekologa da izvedu pobačaj  imamo prijetnju ekskomunikacijom iz Crkve liječnika koji provede pobačaj. Zbog toga, nemamo jasnu sliku da se radi samo o individualnom činu, jak je utjecaj kolektiva. Ne može se vidjeti je li priziv savjesti čisto osobni odgovor ili je u formi priziva savjesti zapravo „upakiran“ oportunizam, podilaženje pritisku institucije kojoj osoba želi pripadati. A oportunizam nije spojiv ni sa savjesti, a još manje s prizivom savjesti. Postoji klima u društvu, pritisak sredine koji ne primjećujem u tom intenzitetu kada je riječ o prigovaračima savjesti koji odbijaju vojnu službu. Iza njihovih savjesti ne stoji nikakva utjecajna institucija. Pri tom ne mogu nikada tvrditi unaprijed da neki liječnik ne djeluje prema svojoj savjesti. Načelno, poštujem svaki priziv savjesti, a odbojan mi je oportunizam. Meni je u slučaju ginekologa danas u Hrvatskoj, koji odbijaju prekinuti trudnoću zbog priziva savjesti, neobično upravo to što ih je mnogo. Obično prigovarači nisu brojni, budući da se radi o individualnoj odluci koja za sobom povlači moguće sankcije, nelagodne posljedice odbijanja dužnosti. 

Što Rimokatolička crkva kaže o savjesti, koliko je autonomija savjesti važna za katolike i katolkinje?

Autonomija savjesti je jako važna za katolike i katolkinje. Mi slijedimo nauk Crkve iz slobodnog izbora, a taj se dešava u savjesti. Temelj naše vjere je nasljedovanje Isusa Krista koji, kako piše moralni teolog Bernhard Häring (po njegovom djelu „Kristov zakon“ smo učili moralnu teologiju), „nema nikakav politički program, ali ima jasnu orijentaciju“. Ona je sublimirana u Govoru na gori, blaženstvima koja promoviraju pravednost, mir, nenasilje. Kroz sva stoljeća do danas evanđelje je ta inspiracija koja nas pokreće da tražimo političke odgovore na suvremena pitanja. A savjest je konačno mjesto gdje odgovaramo. Ne može odrasla osoba, koju krase dvije osnovne karakteristike ljudske naravi, a to su razum i sloboda, prebaciti svoju odgovornost na vođe, autoritete. Savjest je zadnji autoritet, u religijskom rječniku izraženo „po savjesti će nam biti suđeno“.

Jesu li institut priziva savjesti u kontekstu kršćanskog razumijevanja savjesti i priziv savjesti u medicini u sukobu? 

Po mom razumijevanju vrlo su blizu ljudsko pravo priziva savjesti i autoritet savjesti za svaku osobu. U sukobu su autoritarno i suvremeno razumijevanje kršćanstva: autoritarno razumijevanje očekuje da će kršćanski svjetonazor biti mjerodavan za cijelo društvo, suvremeni očekuje da ćemo, kako nas usmjerava Drugi vatikanski koncil biti u dijalogu sa suvremenim svijetom. Da ćemo kao katolici živjeti svoje vrijednosti tako da ih svjedočimo, da ih, kako kaže vrstan hrvatski teolog, Stjepan Kušan predlažemo, a ne nalažemo ili namećemo. Da živimo tako da nas onda i drugi pitaju, “a zašto ti tako živiš?”. Da ulazimo u razmjenu s drugima. Jer nismo ni mi katolici svi istih shvaćanja. Dijalog bi nam unutar nas samih tako dobro došao. 

Mislite li da priziv savjesti treba regulirati i kako?

Mislim da treba regulirati medicinsku skrb tako da oni koji imaju priziv savjesti ne blokiraju usluge koje zdravstveni sustav pruža. A još više treba utjecati na klimu otvorenosti prema različitim uvjerenjima: i prema onima koji po svojoj savjesti ne mogu uzeti oružje (u Jugoslaviji su Jehovini svjedoci zbog odbijanja vojne službe bili u zatvoru) ili ne mogu kao ginekolozi raditi abortus, i prema onima koji su na suprotnim pozicijama. Poštovanje druge osobe uključuje da pretpostavimo da svaki radi iz svoje savjesti, svojih vrijednosti. Toj otvorenosti šteti da se žene koje pobace demoniziraju kao ubojice. Zakonska regulativa postoji u Europi, može se primijeniti. Kod nas, čini mi se, veći je problem predstavlja atmosfera hajke koja je kontraproduktivna svakoj savjesti. Odluku na temelju glasa savjesti otežava pritisak sredine. Savjesti traže okruženje dijaloške razmjene. Dakle, ono što možemo raditi jest rastakati neprijateljstva, ne pridonositi polarizaciji društva, razgovarati i kada se ne slažemo.

Nedavno istraživanje Zadarske nadbiskupije pokazalo je da mladi idu na vjeronauk zbog pritiska roditelja, podržavaju seks prije braka, pobačaj, kontracepciju. Inače u javnom prostoru svjedočimo izrazito polariziranim raspravama o seksualnosti i posebice pobačaju. Kako to tumačite?

Ima li na vjeronauku prostora (u smislu vremena, ali i u smislu dozvole ili otvorenosti) da se propitaju stavovi mladih u vezi navedenih tema? Teško mi je zamisliti vjeronauk na kojem bi netko od učenika zagovarao seks prije braka, a da  njegovu poziciju ne bi autoritet/vjeroučitelj popratio „ispravnim“ komentarom. I tako sa svim drugim vrućim temama koje je istraživanje propitalo. Ušančene pozicije koje se afirmiraju kroz proteste pro life ili pro choice malo priopćavaju o dubljim motivima za jednu ili drugu stranu. Isključivost s pro life strane po meni zavređuje kritiku jer ta pozicija zagovara nametanje jednog svjetonazora svima, dok ova druga strana, koliko god može biti dogmatična, ne tjera svoje oponente da djeluju „pro choice“. Sasvim pojednostavljeno: zabrana pobačaja tjera sve da ne mogu legalno izvesti prekid trudnoće, dok zakonska regulacija pobačaja, uvjeta pod kojim je abortus legalan, ne prisiljava nikoga da pobaci. 

Čini nam se da su katolici i katolkinje po pitanju pobačaja u dosta nezavidnom položaju u tom smislu da nauk Crkve kaže jedno, a stvarnost koju živimo drugo. Osim toga, katolike i katolkinje koji se protive zabrani pobačaja često se etiketira kao one koji nisu pravi katolici i katolkinje. Mislite li da osobe katoličke vjeroispovijesti mogu biti pro-choice?

Mislim da unutar onih koji se zalažu za pravo žene na slobodu, u što onda ulazi i pravo na slobodu hoće li biti majka ili ne, ima različitih svjetonazora: od žena i muškaraca koji smatraju da žena ima pravo na izbor i na odluku o svom tijelu pa i onih koji smatraju da tu nema nekog Boga kojem treba odgovarati. Do onih koji smatraju da je pobačaj teško iskustvo koje treba izbjegavati. Oni/e koji stoje uz iznimnost pobačaja, koji ističu moralnu dilemu su također u toj grupi. Njihov zajednički nazivnik je otpor kontroli osobe, u ovom slučaju žene u ime viših ciljeva. 

Odluka o zakonu o pobačaju pripada političkoj razini, ona je politička, a ne naučiteljska odluka. Radeći na zakonu mi ne mijenjamo crkveni nauk. Niti se radi o borbi samo jedne strane za život. Obje strane, i pro life i pro choice se bore za život, samo što život drugačije vide i odabiru na temelju toga drugačije strategije. Ključno pitanje u raspravi o zakonu o legalizaciji pobačaja je: tko je taj/ta koji ima zadnju riječ, tko je zadnja instanca u donošenju odluke o prekidu trudnoće? Ako je žena osoba, a to znači i po katoličkom nauku, subjekt koji krasi razum i sloboda, onda je ona sposobna donijeti odluku u skladu sa svojim identitetom subjekta. Ne treba kontrolu iznad sebe kao da za odluku nije sposobna. Tim više što je ta izvanjska instanca neminovno kontaminirana patrijarhalnim teretima. 

Kao katolkinja prihvaćam nauk Katoličke crkve i kada se radi o zabrani pobačaja. Za mene on nije opcija. Ali treba napomenuti da sam ja u povlaštenom položaju: imam sređenu obiteljsku situaciju, imam osnove i materijalne i duhovne da se nosim s neplaniranom trudnoćom. Dapače ja sam odgojena u pristranosti za rođenje novog života. I tu pristranost cijenim. Ali isto tako mi je neprihvatljivo gaženje slobode druge osobe i takvo ponašanje je po meni u suprotnosti sa zalaganjem za život.  

Što se tiče procjene tko je pravi katolik, prava katolkinja samo bih podsjetila da se katolikom biva po krštenju. To je biljeg koji se ne može kao značka nekome oduzeti. Političko opredjeljenje (lijevo ili desno) nisu kriterij za određenje tko je katolik. Na pitanje o tome kakav treba biti državni/građanski zakon građanka vjernica odgovara iz svojih političkih cipela koje usklađuje s vlastitim vjerničkim identitetom. Te cipele mogu biti i lijeve i desne, tako barem stoji u koncilskom dokumentu Gaudium et spes. Tako npr. u Italiji imate i katolika komunista. Nisam srela službeno očitovanje klera da im je vjera tih komunista upitna, pa i kada nisu bili najsretniji zbog njihove komunističke pozicije.

Mislim da  je prirodno stanje vjernika da ima napetosti između nauka vjere i stvarnog života. Dobro je kada tu napetost žive fokusirani na sebe, preispitujući se u savjesti i trudeći se da budu što bliže vrijednostima i stvarnostima u koje vjeruju. Zlo je kada zamisle da su oni branitelji Boga i namjesto njega provode na zemlji božji posljednji sud. 

No u pitanju odluke o zakonu o pobačaju katolici su u jednom drugom problemu, a taj je kako ne brkati dvije razine, a to je vjerski nauk i građanski zakon. Mi ovdje ne razgovaramo o promjeni nauka, nego o zakonu koji će štiti život žene kao i nerođeni  život. Katolički nauk u svojoj cjelini zalaže se za oboje i za rođeni i za nerođeni život. Dakle to zalaganje je u skladu s katoličkim naukom. S druge strane, građanski zakon je za sve građane, i onih koji ne slijede nauk Crkve kao svoju vjeru. Nametanje svojih vjerskih načela svima na kraju će biti tlaka ne samo nekatolicima, nego i samim katolicima. Tu zbrku razina podržavaju oni svećenici i laici paraklerici koji, kako je napisao talijanski povjesničar Gaetano Salvemini „kažnjavaju grijeh kao da je zločin, a zločin opraštaju kao da je grijeh. Zbog toga treba svećenike držati daleko od vlada građanskih država.“  Imamo primjere zemalja kao što je Italija, u kojima veliki dio građana se deklarira kao katolici, a opet se zalažu za zakonsko definiranje pobačaja jer razumiju da to njihovo zalaganje nije zalaganje za pobačaj nego za zakon o pobačaju. I ta njihova politička pozicija nije im umanjila vjeru. Slaviti život i zalagati se za život do kraja uvijek nadahnjuje. Još kad bi katolici prepoznali u duhu Isusovog nenasilja kako je i rat jedan važan promotor „civilizacije smrti“ kako se s pozicija pro life rado etiketiraju vlastiti oponenti. 

Pro-life akteri zalažu se za zabranu pobačaja pod egidom zaštite života. Mislite li da se život može zaštiti takvim zabranama i kako vi mislite da u društvu danas možemo i trebamo štititi život?

Nedavno mi je prijatelj, fra Ivan iz Srednje Bosne tako plastično pričao kako je razgovarao s jednom majkom i jednim ocem prigodom njihovog hodoćašća u svetište sv Ive u Podmilačju. Razgovarao je kako da prihvate četvrtu trudnoću. To je bilo zagovaranje bez nametanja uz jasni stav da je život svet i da ima nade i načina da ga oni iznesu, pa i uz skromne materijalne i sve druge uvjete. No nigdje nisam čula kod fra Ivana ni osudu ni prijetnju. Ovo što vidim na ulicama pod zastavom pro life je drugačije: ne prepoznajem zagovaranje života jer ne vidim gdje je nestala sloboda.    

Umjesto nametanja, pitanje zaštite života možemo i te kako afirmirati s obje pozicije i pro life i pro choice ako na stol stavimo sve teme. Ne samo nerođeni nego i rođeni život. Ne samo prava nego i obvezu prema životu. Odgovornost kao i sloboda su u pitanju. Poštovanje tuđe slobode. Stvorimo li atmosferu u kojoj se otvara prostor za javni dijalog sa što manje ideoloških prepucavanja, možemo naći rješenje koje neće biti optimalno, ali će biti bliže konsenzualnom duhu. Društvo treba štititi najranjivije, a među njima su do danas siromašne žene u velikom broju. Žene koje su žrtve nasilja i u svojim obiteljima. Moj prigovor savjesti ide i mojoj Crkvi, njenim službenicima, klericima, kojima kao da je malo stalo do stvarnih žena. Kao da se stvarnost u kojoj mi živimo i klerički život toliko razlikuju da se teško razumijemo. Zaista bi bilo naivno misliti da Katolička crkva u Hrvatskoj ne pati kronično od klerikalizma, ako se zbog klerikalizma tuže mnogo suvremenije artikulirane katoličke Crkve u Europi. Taj klerikalizam jedan je od problema s kojim se trebamo suočiti kako u Crkvi, tako i u djelovanju u ime Crkve u društvu. 

Emancipacija žene, za koju se zalažem, je kako je već rekao papa, sv. Ivan XXIII  jedan od znakova vremena. Kao vjernici smo pozvani prepoznati znakove vremena i u njima aktivno sudjelovati. Emancipacija žene je znak vremena jer mijenja naša društva na dobrobit sviju. Da bi se ostvarila emancipacija žene, potrebno je omogućiti ženama obrazovanje, ekonomsku samostalnost kao i poštivanje njihovih reproduktivnih prava. Ta tri momenta pomažu ženi da bude ono što Bog hoće od nje, a to je osoba, subjekt, koji rese sloboda i razum.

Umjesto idealizirane žene i idilične slike obitelji, želim da se Crkva zalaže strateški za stvarnu ženu i stvarnu obitelj. Sa svim poteškoćama koje ona ima. A to može ako u javnim istupima crkvenih predstavnika (a to su i propovijedi) čujemo kritički govor protiv nasilja nad ženama, nasilja u obitelji. I to ne kao moraliziranje, očekujem jasan govor protiv nasilja koji će potaknuti  i muškarce i žene da se mijenjaju. Koji će jasno pozicionirati Crkvu protiv nasilja nad ženama.  

Društvo treba zaštitu života sveobuhvatno, a ne parcijalno. Društvo brani život kada ima zakonske okvire koji štite ljudska prava svakog čovjeka, bio on/a žena ili muškarac, Sirijac ili Hrvat, domaći ili tuđinac. U tom poduhvatu znam da ima nemali broj vjernika, katolika.