Tokom konferencije “Vjernici za mir” koja se održavala od 30.3.- 2.4. 2017. godine u Lužnici, ukazala nam se prilika porazgovarati s Azrom Ibrahimović, islamskom teologinjom i mirovnom aktivistkinjom, koordinatoricom Centra za edukaciju i istraživanje Nahla u Sarajevu. Centar za edukaciju i istraživanje Nahla kroz svoje edukativne projekte nastoji odgovoriti stvarnim potrebama žena našeg doba, pomoći im da bolje razumiju društvo u kojem žive i iskoriste svoje potencijale na najbolji mogući način, a imaju veliko iskustvo rada i sa ženama koje su preživjele nasilje.
Azra, kako je krenuo vaš angažman u inicijativi Vjernici za mir, koja je vaša motivacija, koliko vam to znači?
Bila je 2008. godina kad sam preko prijatelja, isto mirovnih aktivista iz Bosne pozvna na konferenciju. Ustvari do toga je došlo razmišljajući da ja imam neku odgovornost prema stanju u svojoj zemlji. Ako hoću da je bolje meni i drugima, nešto moram uraditi. Na konferenciji Vjernika za mir doživjela sam to da, od samih tema koje se nekako protežu i kroz sve naredne konferencije Vjernika za mir, od dilema, promišljanja, slaganja i neslaganja pa do ljudi koje sam slušala, doživjela sam ih potpuno blisko, po idejama, razmišljanjima o izgradnji mira. Oni su mi bili puno puno bliži nego neki muslimani koji recimo apsolutno ne razmišljaju tako. Onda sam od njih dobila i poziv da im se pridružim i rekla sam pa zašto ne, ovo mi se čini upravo pravi način da nešto radimo. I tako je krenulo. Klupko je počelo da se odmotava, počeo je i da se širi taj krug ljudi u regionu koji razmišljaju da mogu iskoristiti svoju vjeru, upotrijebiti put u izgradnji mira. I to je vrlo važno, jer za izgradnju mira potreban je svaki čovjek, svaka osoba i svi mogući resursi. Treba iskoristiti snagu vjere, još ako kažemo da vjernika ima puno, barem po onom kako se deklariraju, mi moramo to iskoristiti. Za mene je jako jako važno biti u toj grupi i zbog mog ličnog doživljaja. Mi se tu i slažemo i ne slažemo, imamo mi tu vrlo žustre razgovore, ali to je i naš prvi poligon za vježbu gdje pokušavamo razumjeti različitosti. To je siguran prostor i mi bez zadrške izrazimo svoj strah, svoju ljutnju, svoje neslaganje. Uopće više ne doživljavam to kao da smo se oko nekog posla udružili pa mi nešto radimo zajedno, doživljavam da su to moji iskreni prijatelji.
Različite sfere u kojima djelujete, oplemenjuju li se, nadopunjuju li one jedna drugu i na koje načine utječu jedna na drugu?
Rekla bih da ta interakcija može ići iz mirovnog aktivizma ako razumijem da graditi mir znači graditi jedno pravedno društvo, društvo u kome svi imaju jednak pristup resursima, u kome postoji nekakva pozicija početne jednakosti. U to onda mogu uklopiti i ovu dimenziju rada iz islamske teologije i psihologije. Moje razumijevanje čovjeka, bilo žene bilo muškarca, njihove prirode je da ona nije samo duhovna, već ima i svoju fizičku dimenziju i mislim da se duhovna i fizička dimenzija mogu smjestiti unutar mirovnog aktivizma. Fokus mog djelovanja jesu prevashodno žene, zato što u Centru Nahla u kojem radim, još davno smo prepoznali, da su upravo žene kategorija koja je u društvu nepravedno zapostavljena, u mnogo segmenata ugrožena. Moje kolegice i ja, tada u poratno vrijeme smatrale smo da bi bilo jako važno da pokušamo dati svoj doprinos vraćanju žene na pozicije koje njoj pripadaju. Kako ja to tumačim, Pozicije koje nam je Bog dragi dao dolaskom na ovaj svijet, a ako ćemo pravo i nekakvim doprinosima koje su do sada dale svijetu općenito. To se kroz vrijeme, kroz historiju pogubilo. Mi smo vidjele neku svoju ulogu da malim kapacitetima, znanjima, vještinama koje smo do tada imale, da ojačamo i pomognemo druge žene. Tražile smo šta bi to bilo najbolje u tim poratnim godinama i odlučile smo da bi edukacija žena bila primarna zato što bi to dvojako utjecalo na njih. S jedne strane da se jača njihova sigurnost, samopouzdanje, uopće razmišljanje da one mogu nešto sa sobom. S druge strane iz praktičnih razloga. Žene su postale jedine hraniteljice u porodici jer su izgubile muževe ili muške članove porodica koji su možda do tada jedino radili, tako da su one morale biti i ekonomski osnažene. Tako smo krenule, a danas smo tu gdje jesmo, bavimo se ovim segmentima ženskih ljudskih prava, položaja žena u društvu, nekih pozicija moći, pa i velikog pitanja i velikog problema, a to je nasilje nad ženama i nasilje u porodici. Ja se osjećam dovoljno dobro i da kao islamska teologinja i kao psihologinja i psihoterapeutkinja radim na svemu ovom što sam navela. U to mi se uklapa i taj širi angažman unutar mirovnog aktivizma koji nema specifičnost samo te ženske dimenzije. Ono što ja vidim kao važnu pretpostavku socijalno pravednog društva kada su u pitanju žene i muškarci jeste da zaista imaju iste početne pozicije koje još uvijek, nažalost, nisu iste. U okviru onoga kako ja razumijevam stvaranje muškaraca i žena, radi se o partnerskom odnosu u kojem oni moraju imati te iste pozicije, a dalje je do njih kako će ih iskoristiti. Ovaj koncept u kojem je naglasak na ženskoj strani, možda se ne slažem, ali mi je prosto razumljiv jer kroz historiju jedna krajnost izrodi drugu i tek onda se stvari vraćaju prema sredini. Ako je to sad vrijeme kada žene vuku na svoju stranu čak i u smislu nekakve dominacije, ako je to taj proces koji će odvući od one muške strane pa će doći to vrijeme, možda za našeg života ili kasnije, kad ćemo se približiti sredini.
BIH ima specifičnu situaciju, što zbog rata, što zbog različitih etniciteta i religija koje su na tom prostoru. Upravo su iskustva i svjedočanstva žena u poslijeratnoj Bosni dovele do toga da se ratno silovanje prizna kao ratni zločin i ratna strategija, što je jako velika stvar. Prepoznali ste ulogu žena i važnost žena da doprinose svijetu i da uopće stvaramo nekakav pravedni svijet za koji je ravnopravnost preduvijet. Mislite li da je mirovni rad uopće moguć ukoliko se ne uključe glasovi žena i ukoliko glasovi žena isto tako ne dođu na pozicije odlučivanja?
Apsolutno je nemoguće, ti procesi bez žena su nemogući iz više razloga. Jedan potpuno banalan razlog je taj da je prema statističkim podacima u populaciji generalno više žena. Znači, nas se to itekako tiče, izgradnja mira, svi procesi koji se dešavaju itekako nas se tiču. Drugi razlog ste naveli upravo, ogromne žrtve koje su podnijele žene, specifično recimo žene koje su pretrpjele seksualno nasilje. One itekako imaju interesa i moraju biti uključene u sve te procese da bi spriječili da se to desi bilo gdje drugo u svijetu. Baš su me nedavno kontaktirale neke nevladine organizacijeiz Turske koje se bave pružanjem pomoći ženama i djeci iz Sirije koje se nalaze po izbjegličkim kampovima i koje su preživjele silovanje. Kontaktirali su me baš zato što smo mi, nažalost, imali takva iskustva u Bosni i onda su pitali što i na koje načine da rade s njima. Naravno prvo treba pružiti psihološku pomoć i podršku tim ženama, pa i s vjerskog aspekta. Vrlo je važno da žene kojima vjera nešto znači imaju priliku razgovarati s nekim vjerskim autoritetima ili ljudima za koje one smatraju da bi željeli čut nešto od njih. Da čuju podršku, da čuju da to nije njihova greška, da to nije njihov grijeh, da to nije nešto što su one htjele, da nisu one krive, da time one nisu niti ugrozile niti oslabile svoju vjeru, nego čak naprotiv. No ono što mi je osim pomoći i podrške prvo palo na pamet je da se ta svjedočanstva zabilježe, dokumentuju, jer mislim da je to bilo ključno nakon ovih naših ratova. Uspjelo se zahvaljujući nekim pojedinkama i pojedincima koje su u tom i ratnom i poratnom vremenu dokumentirati svjedočanstva žena. Zahvaljujući njima mi smo na sudovima imali konkretna imena, konkretne događaje. Da toga nije bilo ne mislim da bi bilo moguće doći do toga da se ratno silovanje prizna kao ratni zločin. Mislim da je to jako važno, da mi ta svoja iskustva, koliko god su bolna, prenosimo na druge, naročito na područja koja su zahvaćena ratovima.
Isto tako, svjedočimo tome da se u mirovne pokrete uključuju najviše žene, u naravno ono što se tiče tog civilnog sektora. Ne mislim da je to zato što su žene po prirodi posebno sklonije miru, nego mislim da imaju veći senzibilitet za to da prepoznaju kada nešto jeste nasilno, kad nešto jeste da mora da se radi. Samim time one bi morale biti uključene u sve procese, zakonodavstvene, savjetodavne, ma kakve god kada je u pitanju bilo kakav mirovni proces, mirovni dogovor i sklapanje mirovnih ugovora. Imamo primjer BIH kad je potpisivan Daytonski sporazum, nije bila niti jedna žena u pregovorima. A bilo je jako puno žena uključenih u te mirovne aktivnosti u samom ratu i naravno poslije rata, tako da se to treba promijeniti. Ako žena nema na pozicijama odlučivanja ili pozicijama da ih tako nazovemo moći u društvu, nedostaje vrlo važna perspektiva. Nije nas džabe Bog dragi stvorio i dao nas na ovu zemlju, i muškarce i žene. Ako mi nismo trebale, ako smo bez veze i neupotrebljive, što ćemo tu? A neće biti da smo tu samo radi reprodukcije. Kao muslimanka u islamu iščitavam da nas je Bog dragi stvorio da bismo ga spoznali i da bismo ga kroz tu spoznaju veličali. Ne reče Bog, stvori vas da biste se razmnožavali, žene da bi rađale ili ne znam šta. To može biti jedan dio našeg života, ali ne samo to. U Kuranu je na nekoliko mjesta naveden smisao našeg dolaska na ovaj svijet, spoznaja Boga jer ćemo se Bogu i vratiti. Ono što uradimo na ovom svijetu to je to, bilo žene ili muškarci,ali važno je da su i žene i muškarci, da to bude ravnopravno jer mi dijelimo ravnopravno ovu zemlju i nemamo druge.
U Hrvatskoj na pitanjima ravnopravnosti, na pitanjima nasilja nad ženama, najsustavnije rade organizacije civilnog društva i čini nam se da vjernicama nedostaje više podrške iz Crkve, rad s onima koji će razumjeti i problematiku nasilja, ali i njihov vjerski identitet. Čini nam se da bi dominantna, Rimokatolička Crkva više trebala uključivati laikinje, ali i surađivati sa stručnjakinjama iz civilnog društva. Kakva je situacija u Islamskoj zajednici?
Vjerska zajednica ili islamska vjerska zajednica, druge crkve, one su dominantno muške strukture, tako da mi tu imamo nekih žena, ali to je jako nedovoljno, one nisu baš na mjestima i pozicijama. Napravile smo, prije par godina, jedno istraživanje o poziciji žene u Islamskoj zajednici i u tradicionalnim crkvama u BIH. To istraživanje smo radile u saradnji i s Katoličkom i Pravoslavnom crkvom. Htjele smo istražiti jesu li to samo naše pretpostavke i samo naš subjektivni osjećaj da nas nema. Znate, kad nešto možemo naučno kroz neke metode dokazati, između ostalog istraživanjima, dobro je da to uradimo, i radi sebe i radi drugih da znamo kakvim podacima baratamo. Tako smo mi uradili to istraživanje i ono je pokazalo da žene nisu ni približno dovoljno uključene u vjerske strukture. Radile smo i u ruralnim i urbanim sredinama, ispitivale smo žene, koliko su one prisutne u džamijama, uopće u vjerskoj zajednici, gdje su, šta rade i dobile smo konkretne informacije. Islamskoj zajednici smo dostavile podatke i napravile prijedlog za neke promjene. Katoličkoj i Pravoslavnoj nismo išli s prijedlozima, ostavile smo to ženama koje pripadaju tim crkvama da urade. U svakom slučaju, obratile smo se Islamskoj zajednici i desilo se nešto što je za početak dobro. Naravno, nije dovoljno i nije to u onoj formi u kojoj bi trebalo biti, ali za Islamsku zajednicu je veliki korak. Osnovan je čitav odjel koji će voditi žene i koji će se baviti ženskim pitanjima. Dotad su se ženskim pitanjima bavili muškarci. Nisu nas doživjeli kao nekoga tko samo kritizira, nego kao nekoga tko je ponudio nekakav oblik rješenja i mislim da je vrlo važno da češće idemo proaktivno. Ponekad ljudi iz svoje pozicije ne vide, mi iz druge pozicije vidimo nešto drugo i mislim da u kritički dobronamjernom odnosu možemo pokrenuti stvari.
Osnovale smo i organizaciju koja je jedan koncept između vjerske zajednice i ovog civilnog sektora, faith based organizaciju u smislu vjerom inspirirana organizacija. Nsmo dakle vjerska, ali mi radimo i inspiraciju za to dobivamo iz islama, znači iz svoje vjere. Jedna organizacija koja se bazira na tom konceptu je i Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, sa kojom isto sarađujemo. Radi se o konceptu koji poručuje, ok možeš biti vjernica i možeš biti žena, možeš da radiš te stvari koje se tiču žena, njihovih prava, a bez da ugroziš svoju vjeru s jedne strane ili civilni sektor s druge. U civilnom sektoru dugo nas nisu prihvatili jer kako vjernice i ženska prava, to je odmah kontradiktorno. Morale smo puno više, puno duže, puno bolje raditi da bi oni vidjeli ozbiljnost posla, rezultate i prihvatili nas. S druge strane vjerska zajednica, njima je isto tako trebalo da vide da mi ne radimo ništa suprotno islamu. Mi zapravo pokušavamo biti most između civilnog sektora i islamske zajednice, utjecati i na jedne i na druge.
Mirovni rad je za Vas otvaranje dijaloga na sve strane?
Da, sviđa mi se to kako ste rekli, da, to je to. To je za mene i stil života, to je način vjerovanja. Ja drugačije ne znam, za mene drugačije nije prirodno. Koliko god nekad bude teško, iscrpljujuće, ni ne pomišljam da odustanem. Zato mi je drago kad sretnem žene i muškarce koji su na istom su tragu dijaloga, otvaranja, upoznavanja. Zato smo na ovom svijetu i mislim da bi bila silno oštećena da nisam sebi dozvolila da upoznam različite ljude.
Što je potrebno u svijetu u kojem se bojimo radikalno drugih i drugačijih, što je potrebno da budemo otvoreni za suživot u zajedništvu?
Potrebno je samo poželjeti živjeti slobodno od straha, riješiti se straha jer ne željeti biti s drugim, ne željeti upoznati onog drugog, to proizlazi iz našeg straha. Strah ograničava, strah sputava. U privatnom životu nekakvi privatni strahovi, u društvenom kad gledamo taj odnos prema drugima. Strahovi čovjeka onemogućuju. Ljudi život stave na čekanje jer su oni ograničeni svojim strahovima. I poželjeti se rješiti onoga da gradim stav na temelju toga što netko priča o nekom ili što mediji govore, a da ja tog nisam ni srela. To po meni vrijeđa intelekt. Onda sebi kažem, stani ba, pa imam ja razum, odoh upoznat, odoh vidjet, ako mi se svidi reći ću, e ovo je ok, ako mi se ne svidi reći ću i to. I kad i jedan korak napravimo taj svijet se otvori i mi više nikad nismo isti, krene ta promjena u nama, krene jednostavno ljubav prema ljudima, krene to silno bogatstvo i mi tad možemo postati inspiracija i za druge, mi postajemo ta promjena i mi potičemo ljude.