Ekumenska inicijativa žena već godinama organizira seminar “I vjernice i građanke” koji vode Jadranka Rebeka Anić i Zilka Spahić-Šiljak. Seminar povezuje osnovna načela i standarde međunarodnih normi ljudskih prava žena sa porukama dviju monoteističkih religija, kršanstva i islama. Kroz feminističku analizu, i u svjetlu povijesnog naslijeđa Biblije i Kurana, problematizira se pitanje dostojanstva žena, rodnih teorija, odnosa obitelji i nasilja nad ženama. Na seminaru se rekonstruiraju uvriježeni stereotipi o rodnim odnosima koji nisu propisani u tekstovima svetih knjiga, već su promovirani i podupirani kroz dominantno muško tumačenje tih tekstova.
Zilka Spahić-Šiljak na seminaru pokriva islamsku perspektivu, a tokom seminara “I vjernice i građanke” u Somboru, uspjele smo s njom porazgovarati.
Tko je Zilka i što sve Zilka radi?
Zilka je aktivistica, profesorica rodnih studija, teologinja, muslimanska feministkinja, majka, i netko tko zadnjih dvadeset godina pokušava da istovremeno radi i na terenu s ljudima i na promociji ljudskih prava, pomirenja, izgradnje mira i da se svim tim pitanjima bavi akademski. Netko tko pokušava da pravi mostove između sekularne i religijske perspektive ljudskih prava, ali i da povezuje ovaj aktivistički i akademski angažman. Radeći u nevladinom sektoru i na univerzitetu shvatila sam da je važno praviti te poveznice. Ljudi su odvojeni od stvarnosti i nemaju priliku propitivati svoje ideje, teorijske koncepte i vidjeti da li su oni uopće djelotvorni, da li funkcioniraju, da li ih ljudi razumiju. Mi u principu nemamo te vještine kako jednu kompleksnu ideju i teoriju transferirati do onog krajnjeg korisnika i vidjeti da li to uopće ima nekog rezona, da li se to može primijeniti. Pišemo i odlažemo sve te radove na police i kao da se bavimo samom naukom radi nauke dok ostajemo odvojeni od svijeta u kojem živimo. Eto ja nastojim da sve to nekako povezujem, svih ovih godina i vjerujte ponekad se umorim.
Feministička teologija nije baš poznata ni priznata na našim prostorima. Nije rijetkost čuti kako feminizam i vjera ne idu zajedno, a na našim teološkim fakultetima gotovo se i ne susrećemo s feminističkom teologijom, barem u Hrvatskoj. Vi ste u ovim temama već dugo pa nas zanima kako ste se našli u ovim temama i kako je zapravo sve krenulo, što vas je potaklo da spajate feminizam i religiju?
U ove vode sam ušla devedesetih godina, s početkom rata. Kao tek mlada diplomantica koja je završila islamske nauke počela sam raditi sa ženama u jednoj ženskoj nevladinoj organizaciji na zbrinjavanju žena koje su dolazile iz ratnih zona, koje su prošle stravične torture i silovanja. Tada sam se prvi put susrela s terminima feminizam, rod, rodna ravnopravnost, to su do tada bile nepoznanice za mene. Uvijek sam znala kroz svoje obrazovanje da nešto ne štima, da nešto nedostaje, ali nisam imala kategorijalni aparat niti vokabular na raspolaganju da to artikuliram. Devedesetih sam u radu sa ženama iz Europe i iz ove regije Balkana počela učiti o svemu tome. Ono što je ipak specifično za nas u BIH je što je taj aktivizam koji smo radili tih godina bio feminizam na djelu. Mi smo prvo napravile nešto pa smo onda naučile kako da to imenujemo. Mi smo zapravo bile aktivistkinje, mi smo čak prakticirale feminističku teologiju u radu s tim ženama. Vidjele smo da je vjera jedan vrlo bitan coping mehanizam za preživjele ratnog silovanja, ali nikada nas nitko nije naučio kako ćemo pomoći jednoj traumatiziranoj ženi, kako ćemo joj objasniti da ona nije kriva što je silovana i da nju Bog neće kazniti, da ona može pronaći smiraj u vjeri. Same smo se snalazile. Zapravo smo, što bi se reklo, out of scratch, napravile feminističku teologiju za koju mi nismo ni znale da je feministička teologija. Radile smo po principu prvo napravi nešto, pomozi nekome, djeluj, a tek smo kasnije kroz nastavak studija naučile da je to što smo mi radile zapravo bila feministička teologija.
U Hrvatskoj nemamo priliku čuti nešto o islamskom, muslimanskom feminizmu. Prateći seminar uočile smo jednu zanimljivost, a to je da unatoč razlikama u našim religijama, dakle kršćanstvu i islamu, postoje neki obrasci patrijarhalnih struktura koji su jednaki.
U pravu ste, postoje velike sličnosti unatoč razlikama u vjerovanju i prakticiranju. Sličnosti postoje u gotovo većini velikih religija kada su u pitanju pozicije žene i njene uloge u porodici i društvu zato što se muške elite i kroz povijest, a i danas vrlo jednostavno usaglase oko toga da ženu treba držati u podređenom položaju i da moć koju imaju ne žele da puste iz svojih ruku. Naravno, ove naše monoteističke religijske tradicije, judaizam, kršćanstvo, islam, su utjecale jedna na drugu i judeokršćanska tradicija je u velikoj mjeri utjecala na ono što se događalo sa antropologijom čovjeka u islamskoj tradiciji. To se posebno vidi kroz tumačenja narativa o stvaranju čovjeka kroz Kuran i kroz druge izvore vjere. U tekstu Kurana ne postoji narativ koji govori o krivom rebru ili stvaranju žene od muškarca. Znamo da se krivo rebro pojavljujeu drugim tradicijama, znamo i da se posuđuje iz judeokršćanske interpretacije o prvostvorenom muškarcu pa onda drugostvorenoj ženi, da se iz grčke filozofije posuđuje aristotelijansko tumačenje odnosa među spolovima i način kako se razumijevalo stvaranje i rađanje. Došlo je do toga da su se u samom interpretativnom procesu islamske tradicije ove priče o stvaranju zapravo skoro u cijelosti poistovjetile s judeokršćanskim nasljeđem. Većina muslimana danas uopće ne zna koju priču o stvaranju imaju u tekstu Kurana u svom prvom izvoru vjere, ali uglavnom poznaju tradicionalističku biblijsku priču o stvaranju koja je bila dominantna do kraja 19. st. Naravno, biblijska priča o stvaranju ako se tumači drugačije, ne stavlja ženu u podređen položaj, ali dugo je dominiralo tumačenje muškarca kao prvotnog i žene kao drugotne. Antropologija čovjeka u Kuranu ne daje nam informacije o specifičnoj naravi muškarca i žene. Na osnovi interpretacija narativa u kojem je žena drugostvorena i stvorena od krivog rebra izvučena je slika žene i muškarca, naravi žene i muškarca koja je implicirala psihološku i kognitivnu drugorazrednost žene i problematičnost njene seksualnosti. Posljedično i potrebu da se žena nadzire i da bude pod kontrolom muškarca. Tradicijske hijerarhijske poruke koje ističu komplementarne rodne odnose ostaju dominantne unatoč porukama Kurana koje su egalitarne i koje daju prostora za partnersko djelovanje žene i muškarca. Ne pridonose ni problemi oko prijevoda tekstova, odnosno jezika koji nije rodno senzitivan. Većina termina iz arapskog jezika koji se odnose na muškarca prevode se kao čovjek, kao generička imenica pa se onda dobiva potpuno drugačija slika.
I u kršćanstvu i u islamu prisutna su tri modela rodnih odnosa, možemo li saznati nešto više o njima iz perspektive islama?
Najznačajnija tri modela su model subordinacije, naravno žene muškarcu, model komplementarnih odnosa, i egalitarni model ili model reciprociteta, odnosno uzajamnosti kako se u katoličkoj literaturi često navodi. Model subordinacije je bio dominantan sve do kraja 19.st. iako je egalitarni model bio prisutan od samog početka, dakle od prvih godina, još od vremena poslanika Muhameda, koji je nastojao da ovaj egalitarni i partnerski model djelovanja muškarca i žene nametne u jednom tribalističkom društvu arapskog poluotoka sedmog stoljeća. Naravno da je to bilo vrlo teško uspostaviti, ali je i svojim načinom života i porukama koje je upućivao ljudima tada nastojao da razgradi hijerarhijske kodove i patrijarhalne kodove rodne politike. U klasičnom muslimanskom pravu i teologiji mi nalazimo ljude koji su još recimo u 8., 9. pa do 12. stoljeća zagovarali egalitarni model rodnih odnosa, ali oni su bili manjina. Model subordinacije je prevladao jer je odgovarao patrijarhalnoj većini na vlasti. Kako su se stvari mijenjale s reformskim procesima s kraja 19. st., a koji su zahvatili neke muslimanske zemlje, posebno Magreb, Egipat, Maroko, pa onda Tursku, Iran i neke druge zemlje, model subordinacije je zamijenio model komplementarnosti. To je model koji tumači da su muškarac i žena nadopuna jedno drugom i dakako u toj nadopuni muškarcu se dodjeljuju kvalitete i osobine razuma, snage, liderstva, a ženi se dodjeljuje osjetljivost, krhkost, povodljivost i mnogo negativnih osobina koje su onda prepreka da one budu angažirane u javnom životu i da budu postavljene na liderske pozicije. Dakle opet i nanovo stereotipna shvaćanja naravi i osobina muškaraca i žena.
Egalitarni model se pokušava probijati u 20.st. i tek negdje zadnjih 40-50 godina intenzivnije čujemo glasove među muslimanskim učenjacima koji nastoje da promiču ovaj model koji još uvijek nije dovoljno vidljiv. Svi oni muškarci i žene, a ima ih mnogo, koji danas nastoje da zagovaraju egalitarni model rodne politike, bivaju ušutkani, marginalizirani i nisu dio mainstream edukacije na univerzitetima i u vjerskim školama. Dakle, ova vrsta obrazovanja nije još uvijek dostupna širim masama, za nju ljudi ne znaju. Radi se o još uvijek alternativnom glasu. Glasu ljudi koji pokušavaju da pokažu kako se iz božje poruke može iščitati egalitarnost i da Bog u suštini nije želio da podređuje ženu muškarcu nego da kreira društvo u kojem će oni djelovati ravnopravno. Na koncu u kuranskoj se poruci stalno naglašava činjenica da je sve stvoreno u paru i da čovjek kao najsavršenija božanska kreacija treba djelovati u paru, u partnerskim odnosima, zajedno, prijateljski, te da jedini kriterij među ljudima treba da bude stalna svjesnost o božjem prisustvu u svemu što radimo, mislimo. Ako pratimo tu argumentacijsku liniju, onda možemo drugačije koncipirati rodnu politiku na temelju samih izvora vjere. I to je ono na čemu inzistiraju islamske muslimanske feministkinje kada govore u prilog tome da se na temelju izvora vjere islama može ustanoviti nešto što se danas zove muslimanskim islamskim feminizam i da Kuran može biti sjajan okvir i platforma za izgradnju jedne egalitarne politike u islamskoj tradiciji.
Još je jedna zajednička značajka kršćanstva i islama, a to je tabuiziranje seksualnosti?
Tema seksualnosti je vrlo zanimljiva, o njoj se vrlo malo govori iako se, recimo, u islamskoj tradiciji o tome mnogo pisalo, postoje mnoga djela, čak su i veliki muslimanski teolozi poput Ghazalija (12.st.) posvetili tome prilično puno prostora. Seksualnost u islamu nije bila problematična, nije se susprezala i nikada nije bila grješna pošto islam ne poznaje istočni grijeh ili prvi grijeh. Seksualnost se, u okvirima dozvoljenoga, dakle u okvirima braka, veličala. Recimo u sufijskoj tradiciji, mističnoj tradiciji, uzdizala se na razinu bogoštovlja, dakle boguugodnog djela, gdje su muškarac i žena u tom seksualnom činu najbliži Bogu. Ghazali govori i kako je obveza muškarca bila da vodi računa o ženskom zadovoljstvu, da on nema pravo otići iz postelje ako žena nije bila zadovoljna jer u seksualnom činu i muškarac i žena trebaju biti zadovoljeni. Dakle, žena je imala pravo na orgazam i njen orgazam je bio briga muškarca. Žena dakle nije bila objekt koji će zadovoljavati seksualne potrebe muškarca, nego partnerica koja isto tako ima svoje seksualne potrebe i zbog toga su recimo muslimanski pravnici i teolozi o tome raspravljali i zaključili kako muškarac ima obvezu voditi računa o zadovoljstvu žene u seksualnom činu. Obvezu. Kada danas govorimo o tim stvarima ljudi razrogače oči jer je još uvijek teško otvoreno govoriti o tim temama. A fantastično je kada čitate tu literaturu, iznenadite se kako su slobodno ljudi o tome tada raspravljali i pisali, kako to nije bila tabu tema, kako je ona tek kasnije tabuizirana i kako mi recimo i dan danas u porodicama ne razgovaramo o seksualnosti. Mlade ljude ne naučimo ničemu i onda još ne dozvoljavamo spolni i zdravstveni odgoj u školama, a očekujemo da mladi ljudi imaju informaciju o tome kako će se ponašati. I onda jedinu informaciju koju dobiju, dobiju iz medija, dobiju dakle sa socijalnih mreža i sadržaja koji daju potpuno krivu sliku o seksualnosti. Trebali bi učiti o tome kao jednom normalnom zdravom činu koji je dat ljudima da u njemu uživaju, a ne da od toga strahuju ili da se stide toga.
Ili da potiskuju…
I da potiskuju, da. U velikoj mjeri seksualnost je danas potisnuta. Seksualnost se može i zloupotrijebiti. Sve ono i lijepo i dobro što imate, primjerice propise koji su dati kao mogućnost da ljudi riješe neka socijalna pitanja i urede stanje u društvu, mogu se izvrnuti i zloupotrijebiti ako ljudi vode računa samo o svojim sebičnim potrebama, a ne o zajednici i potrebama drugih ljudi. Takvih primjera je bilo i kroz povijest, a posebno u našoj bližoj povijesti. Recimo tokom rata u BIH, pojedini Arapi iz muslimanskih zemalja dolazili su i otvarali humanitarne organizacije da pomognu ljudima u nevolji, a neki od njih su iskorištavali svoju poziciju donatora i ženili se mladim djevojkama koje nisu bile punoljetne. Roditelji pritisnuti brigom i neimaštinom, brigom za preživljavanje obitelji ponekad su bili spremni da žrtvuju svoje dijete, odnosno da udaju maloljetnu djevojčicu kako bi obitelj preživjela. Na žalost neki ponekad vrlo vješto koristili tuđu nevolju i groznu situaciju u kojoj su se ljudi nalazili. U islamu imamo propis koji daje mogućnost da se oženi više žena. Taj propis je dat da se zbrinu žene sirotice, da se zbrinu žene koje nemaju mogućnost da drugačije opstanu, koje nemaju mogućnost da prežive sa svojim porodicama, što je posebno bilo važno u to vrijeme kad je taj propis dat. Naime tada su vojnici ginuli na ratištima i ostajao je veliki broj njihovih žena s djecom. Tada nije bilo institucija da se o takvim stvarima pobrinu i radilo se o tome da žene i djeca ne ostaju na ulici. Danas se jedan takav propis zloupotrebljava i nažalost mi smo bili svjedoci takvih situacija. Primjerice žene koje su bile izbjeglice iz različitih dijelova BIH, bez igdje ičega, umjesto da dobiju stipendije da studiraju, da se obrazuju, neke od njih su bile primorane ulazit kao maloljetnice u brakove s takvim muškarcima koji ne da nisu pokazali svoju vjeru, nego su pokazali najveću moguću zloupotrebu svoje vjere u takvim situacijama. Ima ljudi koji ne vode računa o potrebama ljudi u nevolji, što vjera u principu nalaže, već iskorištavaju i situaciju i vjeru da bi zadovoljili neke svoje egoistične potrebe i nagone. I to na tuđoj nevolji, a to je zaista prestrašno. Dakle, seksualnost se itekako može zloupotrijebiti i svaki propis koji je dat da bi se ljudima pomoglo da razriješe određene situacije može se uvijek izvrnuti i može se pretvoriti u suprotnost onoga što mu je bila namjera, u ovom slučaju da zaštiti žene i žene i djecu.
Mehanizam zaštite u krivim rukama postaje mehanizam eksploatacije bilo da su te krive ruke ruke kršćanina, muslimana, židova, pripadnika neke druge religije, agnostika, ateista…nije važna ni vjera ni rasa ni etnicitet ni nacionalnost, seksualna eksploatacija djevojčica i žena je problem na globalnoj razini.
Ljudi koji su spremni na takve stvari, oni će samo koristiti vjeru kao paravan. Ako je netko namjerio da napravi neko loše djelo, da naudi nekome, da uradi grijeh, da napravi bilo šta što će nauditi drugim ljudima, on će samo vješto iskoristiti religiju kao izgovor i opravdanje da takvo djelo može proći. Tvrdit će da to čini u ime boga ili u ime svoje vjere. To je naravno strašna zloupotreba i ne treba podleći tome da se to pripisuje samoj religiji, jer seksualna eksploatacija kao što ste rekli postoji svuda i ona ne može biti opravdana ni vjerom ni bilo kakvom filozofijom. To je samo stvar ljudi koji su u poziciji moći da zloupotrebljavaju drugo ljudsko biće za svoje sebične potrebe. Vjera, zapravo svaki vjerski propis je dat ljudima da olakša, a ne kako bi ljudi sebi namakli bilo kakvu dobit ili zakinuli druge ljude. U ovom slučaju muškarci koji su koristili i koji koriste žensko tijelo pod izlikom da im je Bog to dozvolio, to nikakve veze nema ni s božjim zakonom ni sa propisima vjere, nego ima s njihovim sebičnim naumima i pokušajima da za sebe dobiju ono što inače u jednoj fer igri ne bi nikada dobili. Radi se o stravičnoj manipulaciji i vjerom i bogom. Nažalost mnogi ljudi šute na sve to, ne reagiraju i nisu spremni dići svoj glas, što iz straha, što iz toga da ne žele narušiti svoj komoditet.