Za tekst na engleskom jeziku, kliknite ovdje.
U dobroj vjeri unutar projekta koji financira Global Fund for Women napravile smo mini seriju edukativnih videa Žene u kršćanstvu.
Žene oko Isusa
Autorica teksta: Ela Magda Džafić i Lana Bobić
Urednica: Lana Bobić
Produkcija: Natko Stipaničev
Kada govorimo o ljudima koji su slijedili Isusa i bili njegovi učenici, najčešće imamo sliku dvanaestorice muškaraca, apostola.
Patrijarhalna tradicija tumačenja biblijskih spisa običavala je istaknuti važnost muškaraca, a zanemariti ulogu žena.
No ako se oslobodimo predrasuda i vratimo se Evanđeljima, uvidjet ćemo da su Isusa jednako slijedile žene i da su imale izrazito važnu ulogu u njegovoj službi i životu, da su upravo one bile prisutne u svim pa i najvažnijim trenucima njegovog djelovanja.
Evanđelja nisu pisana kao svjedočanstvo Isusovog odnosa prema ženama, ipak svaki susret žena s Isusom zabilježen u evanđeljima u sebi nosi poruku o uspostavi Božjeg kraljevstva. Zanemariti te susrete ili ih tumačiti isključivo iz tradicije (tj. iz tisućljetnih teoloških predrasuda određenih skupina muškaraca), znači zanemariti veliki dio ljudskog iskustva i veliki dio priče o Božjem planu obnove svijeta. Zato je važno vidjeti tko su bile žene oko Isusa, kako iz njihove prisutnosti u evanđeljima možemo saznati nešto o Isusu, o Božjem kraljevstvu i o Božjem planu za svijet i za ljude. Evanđelja obiluju Isusovim susretima sa ženama i nemoguće je ovdje sve spomenuti.
U kršćanskoj tradiciji iznimno je važna Isusova majka, Marija. Evanđelja svjedoče da usprkos velikom i razumljivom strahu, Marija spremno prihvaća Božji poziv da rodi sina, koji će biti nasljednik Davidove kraljevske loze, koji će se zvati «Sin Previšnjega» i čije kraljevstvo neće imati kraja. Odlukom da prihvati ulogu koja je tada mogla značiti društveno odbacivanje na više razina, Marija postaje aktivna sudionica Božjeg velikog plana spasenja Njegovog naroda i posljedično svih drugih naroda. No njena veličina nije u njenom majčinstvu, naime majčinstvo je posljedica njene spremnosti da bude poslušna Božjoj riječi. Evanđelist Luka prenosi kako Isus ne glorificira njenu ulogu majke, već na povik žene: “Blago utrobi koja te nosila” (Lk 11,27) odgovara: “Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je.”
Poslušnost kakvu je za Mariju, Isusovu majku, bilo pristati nositi sina Božjeg, za Mariju iz Betanije primjerice, poslušnost je značila učeništvo do Isusovih nogu nasuprot očekivanjima okoline da se bavi kućanstvom. Sjećamo se priče o čudesnom uskrsenju Lazarovom, no vrlo vjerovatno zanemarujemo kako je Lazar u toj priči zapravo sporedan lik. Kroz priču o smrti i uskrsnuću brata Lazara Isus poučava Martu i Mariju o važnim pitanjima vjere i uskrsnuća. Ivan Marti pripisuje ispovijed vjere u Krista za koju tumači evanđelja kažu da je jednaka ili čak snažnija od Petrove. Dok Petar kaže: „Ti si Pomazanik – Krist!“ (Mk 8,2), Marta govori:“Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!” (Iv 11,27). Evanđelist Ivan odbacuje tradicionalnu sliku žene i Martu prikazuje kao mudru, aktivnu, prodornu, apostolkinju ravnopravnu Petru.
Isusova smrt i uskrsnuće središnji su dio poruke evanđelja i temelj kršćanske vjere. S obzirom da u to vrijeme žene nisu bile smatrane vjerodostojnim svjedocima, zanimljivo je da evanđelisti dopuštaju da svjedoci tih događaja budu najprije žene, a da učenici u tome zauzimaju sekundarnu ulogu. One gledaju raspeće, one su na grobu i one su te kojima se Isus prvo objavljuje. To unatoč umanjivanju važnosti žena i njihova autoriteta u kršćanskoj tradiciji ukazuje na njihovo neosporno neizostavnu i važnu ulogu.
Ona za koju imenom znamo da je svjedokinja smrti, polaganja u grob i uskrsnuća jest Marija iz Magdale, koju će ljudi najčešće identificirati kao obraćenu bludnicu. Kako je došlo do toga da o Mariji iz Magdale umjesto o apostoli apostola govorimo kao obraćenoj bludnici iako u Novom Zavjetu ne možemo naći utemeljenje da bi ona uopće bila bludnica?
U osmom poglavlju Luka piše kako je Isus Iz Marije Magdalenske izgnao sedam zlih duhova. Iako ne možemo pouzdano znati kako tumačiti opsjednutost budući da se i neke bolesti tumačilo kao opsjednuće, brojka sedam upućuje da se radilo o teškom stanju u kojem se nalazila Marija iz Magdale. Danas je u teologiji opće prihvaćeno da se grijeh i opsjednuće ne mogu poistovjetiti, no tradicionalno tumačenje opsjednuća kao grijeha i to seksualnog, pogodovalo je poistovjećivanju Marije iz Magdale s “bezimenom grešnicom” koja Isusu suzama pere noge u sedmom poglavlju Lukinog evanđelja.
Mariju iz Magdale nije se povezivalo samo s tom “bezimenom grešnicom” već i drugim Marijama ili ženama koje su pomazivale Isusu bilo noge bilo glavu ili su uhvaćene u preljubu. Sve to je dovelo do nesporazuma u tumačenju njezina lika i do umanjivanja njene važnosti. U nekim se tekstovima njezin lik iz evanđelja čak zamjenjivao Petrom ili Marijom, Isusovom majkom, a u svrhu naglašavanja Petrovog autoriteta. Primjerice, dok evanđelisti Marko, Matej i Ivan pišu kako se Uskrsli ukazao Mariji iz Magdale, Lukino evanđelje ne spominje ukazanje Uskrslog ženama već učenicima i Petru.
Status Marije iz Magdale uvjetovan je patrijarhalnim razumijevanjem uloge i položaja žena u koje je kršćanstvo u trenutku nastajanja uronjeno, a patrijarhalna hijerarhizacija Crkve strateški je umanjivala važnost Marije iz Magdale zbog njenog spola. Ovo strateško umanjivanje važnosti žena služilo je osporavanju autoriteta žena i opravdavanju isključivanja žena iz crkvenih službi i posljedično vodećih uloga u Crkvi.
Osim dvanaestorice koji slijede Isusa, Luka u osmom poglavlju, uz Mariju iz Magdale spominje i Suzanu, Ivanu, ženu Herodova upravitelja Huze i mnoge druge koje bijahu izliječene od zlih duhova. Luka tvrdi da su one posluživale od svojih dobara. Možemo zaključiti kako se radilo o ženama koje su napustile svoje obitelji kako bi slijedile Isusa i koje su bile kadre organizirati se kako bi prema svojim mogućnostima bile u službi Isusu. One su, baš kao i Dvanaestorica, slijedile Isusa i bile njegove učenice.
Evanđelja poznaju i mnoge neimenovane žene. Njihova bezimenost više govori o okruženju koje ne cijeni žene, nego li o Isusovom stavu o njima. Tako u Markovom Evanđelju (14:9) tvrdi kako će, gdje god se bude propovijedalo Evanđelje, to činiti na spomen žene koja mu, uoči muke, pomazuje glavu. I dok učenici negoduju što žena rasipa pomast, Isus ih kori jer ona je ta koja je shvatila njegov navještaj vlastite smrti i pomazuje ga za ukop.
U kontekstu židovske tradicije čini i više od toga. U starom Izraelu glava se pomazivala onome koji je izabran za kralja a pomazanje obavljaju proroci, “muževi iz Jude”. U Markovom tekstu tu ulogu preuzima žena koja poput proročice pomazanjem nagoviješta novo vrijeme u kojemu se izokreću stare vrijednosti, vrijeme u kojemu kralj ima uskoro umrijeti, a kako bi se uspostavilo Kraljevstvo Božje.
Bog nema samo sinove. On ima kćeri koje susreće, s kojima govori, koje iscjeljuje. One
svjedoče njegovom rođenju, odrastanju, službi, smrti i uskrsnuću. Iako nam tradicija često oduzima uvid u njihovu stvarnu ulogu, pogled u tekstove evanđelja, daje nam do znanja da su žene neizostavan i važan dio uspostave Kraljevstva Božjeg u kojemu su jednako pozvani sudjelovati i muškarci i žene.