Za tekst na engleskom jeziku, kliknite ovdje.
U dobroj vjeri unutar projekta koji financira Global Fund for Women napravile smo smo mini seriju edukativnih videa Žene u kršćanstvu.
Žene u prvim kršćanskim zajednicama
Autorica teksta: Ela Magda Džafić
Urednica: Lana Bobić
Produkcija: Natko Stipaničev
Što možemo zaključiti o ulozi žena u prvim crkvama čitajući pisma apostola Pavla? To je pitanje još uvijek točka prijepora u životu Crkve jer mnogo kulturoloških i povijesnih faktora utječu na to kako na njega odgovaramo. Tog pitanja možda ne bi ni bilo kad se u Pavlovim spisima žene ne bi ni spominjale. No, nasreću, ili nekima nažalost, Pavao spominje žene i to poimence, te navodi i njihove uloge, koje bi, ako bi bile vezane uz muškarce, bile nedvojbeno prihvaćene kao uloge vodstva.
Problem razumijevanja uloge žena u prvoj crkvi dolazi iz crkvene tradicije koja je kroz stoljeća tumačila biblijske tekstove iz perspektive prevladavajuće kulturne paradigme. Pa je tako uloga navedenih žena često umanjivana, krivo tumačena, potpuno uklonjena, ili je žensko ime pretvoreno u muško, kako bi se potpuno izbjegao konflikt. Ovo su samo neki primjeri:
Za vrijeme svog drugog misijskog putovanja, Pavao i njegovi suradnici stižu u grad Filipe. U želji da evanđelje podjele s lokalnim stanovništvom, odlaze na obalu rijeke gdje su očekivali naći mjesto molitve. Tamo zatiču grupu žena koje mole i među kojima je bila i «žena imenom Lidija, prodavačica grimizne odjeće iz grada Tijatire, koja je štovala pravog Boga.»
Filipi su prvi europski grad u kojem je Pavao propovijedao kršćanstvo pa se tako Lidija kao prva osoba koja je u Filipima prihvatila evanđelje i bila krštena sa svim svojim domom, smatra prvom europljankom koja je primila kršćanstvo. Lidijino obraćenje predstavlja početak kršćanstva u Europi. Probitačna poduzetnica, pobožna žena otvorenog srca, i očito vrlo odrješita, s obzirom da je pisac Djela morao naglasiti da ih je «natjerala» da ostanu kod nje. Lidijino je obraćenje bilo ključno za uspostavljanje crkve u Filipima. Kršćani i kršćanke iz Filipa razvili su pripovijest o utemeljenju svoje crkve oko ove žene, njezinog obraćenja, njezine povezanosti s Pavlom i njezine uloge kao odgovorne za kućnu crkvu.
U pismu crkvi u Rimu nalazimo Febu. Feba je bila žena koju je apostol Pavao poslao da crkvi odnese pismo. Na kraju pisma, apostol Pavao navodi Febu poimence, preporučuje ju crkvi u Rimu, i navodi ju kao ‘diakonos’, đakonicu crkve u Kenhreji.
Ranije, u knjizi Djela apostolskih u 6. poglavlju čitamo o uspostavi službe ‘đakona’. Bili su to ljudi «na dobrom glasu, puni Duha i mudrosti» koji su bili zaduženi za službu brige o siromašnima i potrebitima. Patrijarhalna hijerarhizacija crkve koja je strateški umanjivala važnost žena snažno je oblikovala način na koji će se tumačiti uloga Febe. Primjerice, kada Pavao sebe, Apolona ili Timoteja naziva diakonos, taj se izraz u pravilu prevodi kao đakon. No kada se taj izraz koristi za ženu, Febu, tradicija umanjuje Febinu ulogu i izraz prevodi kao “poslužiteljica, “pomoćnica” “sluškinja” “đakonica” i opisuje Febu kao onu koja “je radila u službi zajednice”. Da je Feba imala veliki autoritet u prvoj kršćanskoj zajednici potvrđuje i drugi izraz kojim Pavao naziva Febu – ‘prostatis’. Radi se o imenici koja proizlazi iz glagola ‘proistemi’ što znači «biti postavljen iznad», «biti zaštitnik ili nadglednik», a ukazuje na utjecajan i vodeći položaj u zajednici. Tu se imenicu također prevodi i kao pokrovitelj. Febina je služba bila značajna i široka, a da je Feba bila Pavlova bliska suradnica jasno je i iz toga što joj je Pavao povjerio da dostavi njegovu poslanicu, da je pročita i crkvi objasni što god je potrebno objasniti.
Jedna od žena nad kojom je učinjena najveća nepravda u tradiciji Crkve zasigurno je Junija. U 16. poglavlju poslanice Rimljanima Pavao pozdravlja Andronika i Juniju, svoje sunarodnjake i supatnike, ugledne apostole. Ono oko čega se spore teolozi i egzegeti je prvo: je li Junija muško ili žensko, i drugo: govori li izvorni grčki tekst da Junija spada u apostole ili samo da krug apostola zna za nju. Ako je Junija bila apostolica, zašto se ženama stoljećima oduzimala ta uloga i mnoge druge, posebice vodeće uloge u crkvi? Nema razloga da bi u ta vremena dobro poznato žensko ime Junija tumačili kao skraćeni oblik muškog imena Junijan. Osim toga, i u teološkoj tradiciji, sve do 12. stoljeća Junija je bila poznata kao žena. Iako su istraživanja pokazala da ne bi trebalo biti spora da je Junija žena, još uvijek mnogi široko prihvaćeni prijevodi Juniju tumače kao muškarca, uglednog apostola. Takvo tumačenje kulturološki više odgovara prevladavajućem patrijarhalnom društvu i onima koji na taj način potpuno uklanjaju konflikt oko pitanja Junijina identiteta. Oni koji ne znaju čitati izvornik Novog zavjeta na grčkom, bez pitanja će prihvatiti androcentrični prijevod i tumačenje te izgubiti informaciju koja otvara potpuno novu sferu razumijevanja uloge žena u crkvi.
Kao i muškarce, tako i žene, Pavao naziva svojim suradnicima u Kristu. Suradnik je za Pavla netko tko zajedno s njim kao Božji opunomoćenik radi na zajedničkom djelu misionarskoga naviještanja.
Kao i za muškarce tako i za žene Pavao piše da su se trudile u Gospodinu, odnosno, da su sudjelovale u izgradnji kršćanske zajednice i u misionarskom radu. Kao one koje se u misionarskom radu trude u Rimu, Pavao pozdravlja: Mariju, Trifenu i Trifozu. Za Persidu piše da se mnogo trudila u Gospodinu (Rim 16,6.12).
O Evodiji i Sintihi Pavao piše da su se s njim i drugim suradnicima borile za Evanđelje (Fil 4,3). Pod borbom Pavao misli na duhovno i verbalno razračunavanje s nekršćanskim protivnicima.
Ime koje se najčešće spominje je Priscila, i ona uvijek dolazi u paru sa suprugom Akvilom. U takvim se pozdravima obično spominjao isključivo suprug stoga nam spominjanje Priscile i to na prvom mjestu čak 4 od 6 puta koliko se ona i Akvila spominju u Djelima apostolskim i Pavlovskim spisima, ukazuje na njenu veliku važnost i mogućnost da je njena uloga kao Pavlove suradnice zaista bila značajnija. Priscila i Akvila radili su zajedno, a njihova kućna crkva nije bila strukturirna kao patrijarhalna obitelj već vjersko udruženje koje su, rame uz rame, vodili zajedno.
Svaka je od ovih žena tokom povijesti prošla kroz povećalo i razne prizme, a svoj istinski identitet često su gubile zbog tradicijskih tumačenja koja su nalagala da žene ne mogu imati uloge koje su im u Novom zavjetu pripisane. Njihova se uloga strateški umanjivala kako bi se osporile njihove vodeće uloge u prvim kršćanskim zajednicama. No, teško se oduprijeti samom tekstu i preplavljujućoj količini dokaza koji nedvosmisleno pokazuju da su žene bile ključne u razvoju Crkve i da im nije bila uskraćena ni jedna uloga.