Mi, žene u Katoličkoj crkvi imamo viziju Crkve kao zajednice ravnopravnih, izgrađene na temelju komunitarnog primjera rane Crkve, gdje su svi kršteni bili ravnopravni u Kristu. Kako je rekao Pavao: „Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga, jer sve vi svi jedno u Kristu Isusu“ (Gal 3:28).
Katolička crkva kakvu danas poznajemo daleko je od zajednice koju je Krist odredio i koja se ogleda u njegovom izboru žena poput Marije od Magdale i sestara Marte i Marije, kao njegovih prijateljica i učenica. Mariju, Isusovu majku i Elizabetu, majku Ivana Krstitelja, Bog je izabrao da prve objave svijetu Radosnu vijest Utjelovljenja, a Mariju od Magdale uskrsli Krist izabrao je za apostolu apostola – onu koja je pozvana svjedočiti i naviještati Uskrsnuće. Katolička tradicija je kroz stoljeća odavala čast životima i spisima mnogih svetih žena, mističarki i laikinja, ali u nedovoljnoj mjeri da bi se mogla usporediti s puninom i jednakošću inkluzije i reprezentacije žena, kakvima svjedočimo u Evanđeljima i ranoj Crkvi.
Umjesto toga, povijesni razvoj institucionalne Crkve obilježen je konsolidacijom hijerarhijske moći, zakona, doktrina i interpretacija pisama, koje su smjestile moć u ruke male skupine zaređenih muških vođa, gotovo potpuno isključujući žene kao crkvene autoritete, učiteljice, vođe i partnerice u izgradnji Crkve. Isključivanje uvida i iskustava žena rezultiralo je institucionalnom hijerarhijom koja nema doticaja i odvojena je od iskustva običnih života i borbe žena, dok, istovremeno, donosi pravila koja nastoje kontrolirati najintimnije aspekte ženskih tijela i odnosa.
Kultura dominacije muškaraca u celibatu izvor je ugnjetavanja ne samo za žene, već i za sve koji su nedovoljno zastupljeni i poštovani, uključujući djecu i LGBTQI osobe. U patrijarhalnim kulturama, organiziranim prema rodno uvjetovanim sustavima ekonomske i socijalne kaste, klase i rase, prisutnost vladajuće muške elite u Katoličkoj crkvi ojačava patrijarhalnu strukturu i otežava pokušaje stvaranja zakona i institucija kojima bi se postigla puna ravnopravnost i dostojanstvo žena. Kao rezultat, umjesto evangelizacije kultura koje su opresivne prema marginaliziranim skupinama, Crkva je integrirala upravo tu kulturu opresije, implementirajući je u vlastite strukture i na taj način, propustila dati „puninu i obilje života“ (Iv 10:10) svim ljudima, a koje obećava sam Isus Krist.
Potpuni utjecaj klerikalizma, koji dolazi sa zloupotrebom moći i nedostatkom odgovornosti otkriva se u sve većem broju izvještaja iz cijelog svijeta koji pokazuju u kojoj su mjeri seksualni i drugi oblici zlostavljanja prošireni zbog disfunkcionalnosti moderne katoličke hijerarhije. U vrijeme kad je pandemija koronavirusa imala ozbiljan utjecaj na prisustvovanje misama i primanje sakramenata, i kad su mnoge žene već napustile Crkvu, šokantna otkrića još većeg broja skandala i zlostavljanja u samom središtu Crkve, dodatno oštećuju „katolički život” u suvremenom društvu. Ipak, tome ne mora biti tako.
Ovo krizno vrijeme ujedno je i kairos trenutak za Crkvu – vrijeme za novi početak s novom vizijom, koja može biti temelj „transformiranog normalnog“ u post-Covid svijetu. Mnoge žene usuđuju se sanjati bolju budućnost, međusobno se povezuju kroz ogromne globalne mreže online zajednica kako bi dijelile svoje vizije i nade, borbe i molitve i kako bi osmislile nove modele Crkve u koju su svi dobrodošli, u kojoj se svačiji glas čuje i u kojoj su svi uključeni. Žene prikupljaju teološke, ekološke i duhovne resurse, potrebne za izgradnju zajednica u kojima će moći u potpunosti prigrliti i izraziti svoje dostojanstvo i ravnopravnost, krojeći tako zajedno pravedniju i stabilniju budućnost.
U kontekstu pohađanja crkvenih aktivnosti, doprinosa župnim službama, katehezi djece, aktivizmu i socijalnom utjecaju, žene čine okosnicu Crkve. U različitim dijelovima svijeta, na svim kontinentima i mjestima u kojima nedostaje svećenika i službenika, žene su aktivno uključene u održavanje župnih zajednica, služeći i pružajući pastoralnu skrb vjernicima, a sve to bez formalnog statusa u Crkvi. U prijedlogu koji je podržalo 180 biskupa na Sinodi o Amazoniji, naše su sestre apelirale da je „u postupke dodjeljivanja i promicanja žena i muškaraca u crkvene službe u Amazoniji hitno potrebno uvesti ravnopravnost i jednakost.“ Odgovor na taj apel i dalje je u iščekivanju.
Zatvaranje crkava zbog pandemije, nadahnulo je mnoge žene diljem svijeta. Sve se više uviđa kreativna inicijativa koju žene pokreću u kontekstu organiziranja online liturgija, sastanaka i molitvenih skupina, uz stalno održavanje molitvenih i liturgijskih obreda u svojim domovima i zajednicama. Žene su bile i jesu ključne u osiguravanju pružanja pastoralne skrbi onima koji su najviše pogođeni ekonomskim i socijalnim posljedicama pandemije, uključujući beskućnike, izbjeglice, starije i sve druge ranjive skupine, a koji su svakodnevno izloženi visokim razinama anksioznosti i usamljenosti u već, ionako, dovoljno teškim okolnostima. Istodobno, mjere za suzbijanje širenja koronavirusa dodatno su otežale pružanje pune sigurnosti svim skupinama i tako dom pretvorili u zatvor za sve one koji su u najvećem riziku od doživljavanja obiteljskog nasilja. UN WOMEN u travnju 2020. godine upozorava da „se trenutno 90 zemalja nalazi u stanju karantene, dok je četiri milijarde ljudi u samoizolaciji kod kuće, u svrhu zaštite od globalne zaraze bolesti izazvane COVIDom-19. Iako je to mjera zaštite daljnjeg širenja bolesti, ujedno predstavlja i novu smrtnu opasnost – u porastu je pandemija u sjeni – nasilje nad ženama.”
Iako je Katoličko vijeće žena izrazilo žaljenje zbog šutnje crkvenih čelnika po pitanju ovih i drugih problema koji pogađaju žene i djecu, ovo vrijeme ipak vidimo kao priliku za novi početak, postkorona budućnosti, u koju možemo ući s još većom odlučnošću za svjedočenjem i naviještanjem radosti Evanđelja, učvršćujući tako Kristove vrijednosti – slobodu, ravnopravnost i dostojanstvo – u obitelji, crkvenim zajednicama i institucijama. To znači i istupanje protiv svih oblika rodno utemeljenog nasilja te opetovano pozivanje na potpuno i vidljivo uključivanje žena, njihovih vještina i sposobnosti unutar službi institucionalne Crkve. Tek tada ćemo našem ranjenom svijetu moći predstaviti vjerodostojno lice – Kristovo lice, ono koje se želi reflektirati u svakom ljudskom životu, bez iznimke.
Posebno smo svjesne ključne uloge koju imaju posvećene žene (redovnice i sestre), čiji je broj premašio broj zaređenih službenika u Crkvi, no unatoč tome, one i dalje bivaju isključene iz svih struktura i procesa donošenja odluka. Primjer navedenog je nedavna situacija u kojoj su čak i nezaređena redovnička braća dobila pravo glasovanja na Biskupskoj sinodi Katoličke crkve, a isto pravo nije prošireno na redovnice, koje su prisustvovale događaju. Ženske redovničke zajednice nalaze na prvoj crti kada su u pitanju poslovi pastoralne službe i sve aktivnosti koje se tiču socijalne pravde. Kvalitetno su zastupljene unutar UN-a, pionirke su u osvještavanju problematike trgovanja ljudima i odgovora na izazove izbjegličke krize, kao i u aktivnom rješavanju navedenih pojava. Surađujući sa svećenicima i ostalom braćom, one pružaju zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i socijalnu skrb najsiromašnijima i najugroženijima, a nerijetko su prve koje stignu i posljednje koje napuste mjesto kriza, rata i trauma. Ipak, kao što je i sam papa Franjo priznao, s njima se često postupa malo bolje nego s robovima, a Crkva tek treba učiniti prve korake u priznavanju i punom rasvjetljivanju mjere u kojoj su redovnice ranjive i izložene seksualnom predatorstvu svećenika i biskupa.
Jednako smo tako svjesne potrebe za nužnim vraćanjem povjerenja roditelja u Crkvu, kako bismo se uopće mogli nadati da će iduće generacije moći odrastati osjećajući ljubav i milost Božju, koje su ujedno i okosnice naše vjere. Identitet i poslanje Crkve oštećeni su desetljetnim režimom autoritarizma i klerikalizma dok zastrašujuće priče o zlostavljanju i zataškavanjima istog i dalje izlaze na vidjelo. Našoj je djeci, a osobito našim kćerima, jako teško vjerovati u Katoličku crkvu koja utjelovljuje vrijednosti slobode, dostojanstva i radosti, one vrijednosti koje je sam Krist obećao čovječanstvu. Mnogi roditelji danas opravdano oklijevaju pustiti i povjeriti svoju djecu u proces stjecanja sakramenata, kojim predsjeda klerikalna kultura koja se pokazala sudionikom u krizi zlostavljanja. Vjerujemo da je punopravno sudjelovanje žena u institucionalnom i sakramentalnom životu Crkve jedini i najučinkovitiji način pokazivanja odlučnosti vodstva Crkve da nauči lekcije iz prošlosti i krene u budućnost s duhom obnove.
Imajući to na umu, ne želimo da neuspjesi i grijesi iz prošlosti odrede budućnost. Našu inspiraciju za poticanje dijaloga i suradnje žena i predstavnika Vatikana crpimo iz Evanđelja i primjera života Krista te ranokršćanskih zajednica. Radi se o konkretnim koracima koji bi se mogli poduzeti ovdje i sada kako bi Crkva u postkoronaškom vremenu uistinu bila svjetionik nade i iscjeljenje ovog svijeta, a ti su koraci sljedeći:
- Hijerarhija Crkve trebala bi stupiti u javni dijalog sa ženama koje predstavljaju kulturnu i nužnu raznolikost katoličkih žena širom svijeta, pritom sljedeći smjernice pape Franje objavljene u Amoris Laetitia (# 54, 136)
- Potrebno je otvoriti sva sjemeništa za žene i laike kako bi svi mogli u jednakoj mjeri proučavati teologiju i spise te u potpunosti sudjelovati u procesu doktrinarnog razvoja.
- Uključiti teologinje i znanstvenice na području kršćanske znanosti pri pisanju službenih dokumentata, uz referenciranje njihova rada i doprinosa
- U skladu s apelima i zalaganjima biskupa na Sinodi o Amazonijii da se „na pravedan način dodijeljuju službe muškarcima i ženama“ i omogući zaređivanje žena za đakonice
- Potaknuti informirajući i argumentirani teološki dijalog o odnosu žena i sakramentalnog svećenstva
- Osigurati jednaku zastupljenost i glasačka prava žena i muškaraca na svim budućim Biskupskim sinodama
- Izmijeniti kanonski zakon kako bi se omogućio izbor žena za kardinalke, po uzoru na nedavno izmijenjen sustav biranja akolita i lektora. Osigurati punu i jednaku zastupljenost žena u svim vatikanskim dikasterijama i odjelima kako bi se osiguralo da njihove vještine i uvidi budu dio svih procesa donošenja odluka, koji će imati ishod u radu svih ureda i odjela u Crkvi.
- Usvojiti rodno osjetljiv jezik u svim liturgijskim procesima i događanjima
- Osigurati da usvajanje discipline homiletike podiže svijest o kulturnim i socijalnim očekivanjima od žena u suvremenom društvu s posebnim naglaskom na pitanja poput inkluzivnosti u jeziku i pismu, poštivanja raznolikosti ženskih uloga, zanimanja i zvanja, te osposobljavanje propovjednika da prepoznaju ključne uloge koje su žene imale u Bibliji, s osobitim naglaskom na uloge koje su imale u Evanđeljima i ranoj Crkvi
Nastavimo i ustrajmo u našem hodočašću širom svijeta podizati svijest, otvarati dijalog, razgovarati, isticati važna istraživanja i biblijske tekstove, zajedno moliti i umrežavati se s drugim skupinama istomišljenika, kako bismo iskazale našu solidarnost i snagu kao žene Katoličke crkve, koje neće stati u podizanju svojih glasova za jednaka prava i dostojanstvo u Crkvi!
https://www.catholicwomenscouncil.org/manifesto-of-the-catholic-womens-council/