Denis Jurić
Noć rominja po ramenima
uzalud je stresati ju.
Čovjek je nepromočivo biće,
prava koža,
što bi se reklo.
Ali iz njega provre voda
svaki put kada se sjeti
tvoje nepodnošljive daljine.
Njegova je koža razapeti bubanj.
Po kojem udara
uvijek ista melodija.
Na nju si se dosad
jedini ti odazvao
i preuzeo odgovornost
za sve kletve koje pisnu
kroz žrvanj zubala stegnutog.
Samo si se ti odazvao,
govore već davni svjedoci
nama
koji još nikada ne čusmo
da nas netko voli.
Mi ćemo nastaviti
podmetati ramena
mraku što rominja
po limu naše boli.
Ona se prosto rimuje s tim
da nas netko ipak možda voli.