Denis Jurić
Skinuo bih se u čovjeka običnog.
Bez odijela i prstena. U usne da me napokon ljube.
Šetao bih tu i tamo besciljnim i spontanim cestama
dobro mi nepoznatog grada.
Progovorio s neznancima. Branku, što se skućio na klupi mog kvarta,
dao zatraženu cigaru. Iako je već naporan.
I vatre bih mu posudio da pripali
i zagrije horizonte lica i okadi svoju okućnicu.
Sjeo bih u tramvaj. Platio četiri kune i gledao dugo
kroz prozore nezatamnjene.
Svratio bih na pijacu. Cjenkao se iz radosti
što o vrijednostima napokon ne odlučujem
sam.
Pred kišu bih zaboravio kišobran.
Da se zajedno skrijem pod strehu
s drugim bezglavim ljudima.
I promatrao kako su iskonski lijepi
pokisli muškarci i žene.
Da sam ja biskup… tepao bih bebama u kolicima,
a ne politici i kiparskim licima.
Zastupao bih ljude, a ne apstraktne zakone života.
Reklamirao bih slobodu oslobođenih,
kad sam već maskota.
Može netko reći; “budi eto biskup ti”, smatrajuć me krivim.
Al on ne zna da ja biskup svaki dan tako živim.