Denis Jurić
Ako te zaustave, Isuse, a hoće,
pa upitaju,
dal’ poznaješ ovoga čovjeka.
Pa me pokažu ko grom orahovinu,
šta ćeš im reći?
Ja ću te gledati u oči
kroz jednosmjerno staklo.
Drhtat će zvučna viljuška u meni,
uz koju se zbor vragova sprema zaoriti.
Hoćeš li spustiti glavu
kao jesen list?
Šta ćeš im reći?
Njima što u logorima i kampovima
spaljuju dokaze božjeg postojanja. Njegove cijele foto-albume.
Hoćeš li rastjerati to kamenovanje,
promijeniti pravila igre?
Ili ćeš se iznenaditi mojom pojavom,
prvi put me vidjeti.
Ništa ti neće biti jasno.
Neće biti vremena da me spasiš,
kamoli da me zavoliš.
Hoćeš li onda podići glavom
urlik na nebesa,
kao lom hladnog tanjura
da odjekneš?
Da ne znaju ni oni više
tko je tu umro zapravo.
Prasnut će staklo i
tišina će nad ovim paklom proći.
Jeza dotiče moja ramena,
“Što si klonuo,
otvori oči!”