Denis Jurić
Ja sam mahniti tragač za papirom,
lijena utvara iza pisaljke,
strašni jahač oružan mirom
odbjego iz pregorke bajke.
Sve svoje talente ja ne kopam,
već u zrak puštam, ko balone blesan.
Nek se razastru, raspitaju tko se ne ljuti
dok se igram,
prljam u ovome “jesam”.
U parku kozmosa Bog poželio da se klacka,
da se s čovjekom igra.
Dijete koje se ne smije uprljati u igri
dođe kući čisto, ali se igralo nije.
Da čovjek bude dolje ili gore,
ovisi klacka li se tko
sa druge strane.
Što je teži čovjek,
teži je i Bog
na drugom kraju svinute grane.