Denis Jurić
Ne dam strah
strašilima bijelih kragni,
glavama što buljavo mrze
u mene kroz kabal!
Ne dam strah
munjama naslova,
oblacima tmura
koji ne služe kiši!
Ne dam strah
gljivicama bombi
koje rastu u onima
što nam ne znaju imena,
po truležu rastu
njihovih obesvijetljenih misli!
Ne dam strah
neraspetim bogovima
što se križaju samo sprijeda,
po raskršćima zidajuć oltare
da kolju Izake i žderu jarčevine!
Ne dam, dakle, vama straha,
tirani veliki i mali,
nalogodavci i poslodavci,
stanodavci i savjetodavci,
zakonodavci, gizdavci i skakavci,
što brstite naša polja
pa nam prodajete hljeba
za uštavljenu našu kožu!
Ja sam slobodan!
Ja sam slobodan!
Kao abdest na licu,
ko zagubljen sin,
kojeg Svemilosni i Svesilni traži
samo tamo
gdje ovaj odluči da svrati.
Ja sam kapidžik!
Ali kroz mene nećete
u bašće Ješuine!
Moj strah je samo moj strah.
Zadnji ja u njemu je.
Kad pomislite da sam gotov,
kad me smrskate koračnicom,
ispuhat ću u vas dah
i više ni vas neće
biti strah.