Denis Jurić
Pitaš me za svijet,
a on se raspada
i sve mu se teže umoliti.
Šav u šav uperuje pucanj
i sve su oštrija koplja
crnih zastava.
U nesvijest padaju kiše.
Pitaš za djecu,
a ona se bude u vojničkim čizmama.
Na njivama strašila ne plaše i kukolj
i opet se pokoljenja skraćuju na pokolj.
I ti sam u kavezi si
od namjeri ovih
što drugima žele
samo svoje dobro.
Pitaš za majke,
a naše patrije i patrijarsi,
naše zakletve i morali
grabe žene za spolovila,
naše majke kao sitniš u džepu!
Iz njih makar mrtvih
djecu bi da vade;
za topovske mesnice,
raskalašene interese,
pobožne parade.
Manje im se mrtve,
nego slobodne
naše majke gade.
Pitaš za nas,
a sve je manje prijatelja.
Balvanima iz očiju svojih
prebiše leđa naša.
Na slobodu je puštena lukavost
ko divlje pseto na zaigrano dijete.
Eto tako živimo i trošimo snagu
i ne okupljamo se tamo
gdje reže tvoje ime.
Mi jesmo umorni,
ali usnuti nećemo.
Ne znamo zašto,
ali i tebe netko
budnim držat mora.
Jer ti jesi u kavezu
od namjera ovih
što drugima žele
samo svoje dobro.