Lana Bobić i Greta Grakalić Rački
Upozorenje: tekst vas može retraumatizirati ako ste preživjeli nasilje ili vas može trigerirati radi svog sadržaja.
U svim religijama i duhovnostima postoji nešto sveto, kao što je Bog:inja ili božanska energija. Različite religije i duhovnosti neke ljude ili društvene skupine mogu držati bližima Bog:inji ili božanskom od drugih. Neke pak idu toliko daleko da Boga:inju i božansko prisvajaju sebi i osporavaju drugima. Kada nastojimo detektirati točku u kojoj nasilje počinje, gledamo u ideje čovjeka ili skupine ljudi koji nastoje steći autoritet nad interpretacijom onog nespoznatljivog – zapravo se radi o potrebi za kontrolom Drugih. Nekada nam upliv intervencije osobe koja se drži bližom toj ‘božanskoj istini’ može činiti smiješno ili nebitno, dok drugi puta to prelazi naše granice. Primjerice, u inbox vam se može javiti skrušena kršćanka koja vas traži pristanak da moli za spas vaše duše. Ili vam instruktor yoge dobrohotno objašnjava da vaše nefleksibilno tijelo ukazuje i na potencijalno zatvoren um. Dok čekate lift neke random večeri, susjed Ivek ničim izazvan nadobudno počinje pričati da samo ‘širi ljubav’ odlaskom na Trg svake prve subote u mjesecu. Koji su nam sve sastojci potrebni da dobijemo ovu kašu faithsplaininga, a kada (i zašto?) ono prelazi u vjerski gaslighting, otvorenu mržnju i nasilje?
Odgovor na to pitanje pokušat ćemo dati u predstojećim recima. U prošlom smo tekstu objavljenog pod naslovom „Il’ svetica, il’ kurva – prema potrebi“, nastojale raskrinkati toksične teologije, prozvati patrijarhalne teolog:inje i s(a)vjesnim feminističkim očima pogledati prema nedostižnima – Mariji i Evi. Uz pomoć priča o ovim ženama zagrebale smo po religijskoj mizoginiji, nastojeći istovremeno otvoriti prostor razumijevanju procesa koji su do nje doveli, uz dobru dozu feminističke kritike. Opravdavanje i održavanje rodne (ili bilo koje druge!) hijerarhije temeljene na nesavjesnim teologijama nije problem samo na razini društvenog položaja jednog roda (ili nekog drugog identiteta) u odnosu na drugi, već i u opravdavanju i održavanju (rodno uvjetovanog) nasilja u čijem se temelju nalaze upravo (rodna) stereotipizacija i hijerarhizacija.
Biblijski tekst u rukama neodgovornih učinio nam je veliku štetu. Zato je nužno i potrebno da teologinje ulože svoje napore, znanje i srce u borbu protiv nasilja – prema svim ženama, izbjeglicama i migrantima, LGBTQIA+ osobama i ostalima koje su se našle na tapeti vjerskih vođa, zadojenih vjernika:ca i njihovog toksičnog diskursa temeljenog na ideji privilegije i prvotnosti. Kroz predstojeće retke progovorit ćemo o načinu na koje određena vjerovanja perpetuiraju rodno uvjetovano nasilje, o našim traumama i perspektivama iscjeljenja.
Prije prvog šamara bijaše… – svjetonazor!
Kao što smo već pokazale, teološki izvitoperene priče o Mariji i Evi tu su da opravdaju dominaciju – jednog roda nad drugim rodovima, odnosno određene društvene skupine nad drugom. Kada govorimo o nekom aspektu kulture koji služi da bi opravdao i legitimirao nasilje, govorimo o onome što će Johan Galtung definirati kao kulturalno nasilje – naš simbolički svemir, uvjerenja, osjećaje, stavove, norme i ideje iz kojih (ne)činimo nasilje prema nekoj osobi ili društvenoj skupini.
Religija je dakle, kao uostalom i ideologija, jezik, umjetnost, empirijska i formalna znanost – područje kulturalnog nasilja.
Na koji način religija može katalizirati kulturalno nasilje?
Ako vam priče o teologijama temeljenima na Mariji i Evi to još nisu dočarale, zavirit ćemo na trenutak u jednu hinduističku tradiciju. Danas zabranjen običaj Sati, obredni je čin u kojem se udovica baca na lomaču pokojnog muža kako bi umrla skupa s njim. Govorimo prvenstveno o prisilnoj praksi samospaljivanja, koja je vjerojatno služila kako ekonomski ovisne žene ne bi ostajale na životu kao puki teret drugim članovima društva. U hinduističkoj je mitologiji, Sati – po kojem obred dobiva ime – bila Šivina žena. U znak odanosti mužu kojeg je osramotio svekar, baca se u vatru i moli da se reinkarnira kao Šivina supruga, a ta joj želja biva ispunjena. Ovaj, i brojni drugi mitovi u raznim religijama i duhovnim tradicijama, opravdavaju i potenciraju nasilje prema ženama, čineći ga nevidljivim, pridijevajući mu pojmove ‘dobrovoljnosti’, tradicije – čak i svetosti. Opravdavajući i legitimirajući ga, kulturalno nasilje ujedno održava i potiče direktno i strukturalno nasilje što čini svojevrsni začarani krug nasilja.
Ideja da je žena drugotna u odnosu na muškarca, da je od muškarca manje racionalna grešnica koju muškarac treba obuzdati, te da je njena primarna svrha majčinstvo – (ne)sveto je trojstvo kulturalnog nasilja kršćanske misli. Kada ove stavove zamiješate s izabranim, dekontekstualiziranim biblijskim stihovima, dobivate moćno oružje koje će pod egidom brige za dostojanstvo žena, nastojati kontrolirati nas, naša tijela, ponašanja i živote. Iako nećemo naići na teolog:inju koj:a ne bi najoštrije osudi:la nasilje nad ženama, vrlo lako ćemo pronaći one koji perpetuiraju štetne stavove i uvjerenja bez da razumiju da ni jedno nasilje ne počinje udarcem, već svjetonazorom koji izravno ili neizravno do njega vodi.
Nesigurna mjesta za žene
Suprotno uvriježenom mišljenju, najopasnija mjesta za žene nisu gradski parkovi iza ponoći, već partnerski odnosi, brak i obitelj. Zlostavljači također nisu jedva vidljive sjenke koje vrebaju u slabo prometnim ulicama, već naši očevi, partneri, sinovi, prijatelji i kolege. Isto tako, iako je žena s modricom na licu tijekom osamdesetih i devedesetih postala zaštitno lice borbe protiv nasilja prema ženama – što za posljedicu ima da i dan danas očekujemo da žrtva ima modrice – jako dobro znamo da žene ozljede vješto skrivaju, da su često na pokrivenim dijelovima tijela i (možda najvažnije), da fizičko nasilje nije niti jedini, najučestaliji ili nužno najfatalniji oblik nasilja. Iako smo s vremenom naučile da nasilje u odnosima može biti i psihičko, ekonomsko, seksualno, duhovno – ono što nikako ne učimo jest mehanizam nasilja koji stoji iza svih tih oblika i njihovih varijacija.
Prisilna kontrola je model planskog, sustavnog i dugotrajnog emocionalnog, psihičkog i ekonomskog zlostavljanja koje žrtvu pretvara u taokinje zlostavljača i stavlja nevidljive lance oko nje penetrirajući u sve sfere njenog života. Ona polako postaje dezorijentirana, zarobljena u kontradikcijama i obuzeta strahom. Strah, čiji je cilj potpuna kontrola žrtve, postiže se raznim tehnikama poput prijetnji, korištenja djece (poput prijetnje nasilnika da će ozlijediti ili oteti dijete), pretjeranom ljubomorom i stalnim optužbama za nevjeru, izluđivanjem (gaslightning), nadzorom, uhođenjem, mikromenadžmentom, posramljivanjem, deprivacijom (sna, hrane, lijekova), izolacijom… Tehnike se izmjenjuju, nisu fiksne, a njihovo korištenje ovisi o specifičnom kontekstu žrtve, počinitelja, njihovog odnosa i okoline – zbog čega prisilnu kontrolu nije uvijek lako detektirati.
Prisilna kontrola je planski model patrijarhata smještanja žena u drugotne
Evan Stark, koji je skovao pojam, tvrdi da je prisilna kontrola dizajnirana kako bi gušila i kooptirala dobitke žena; isključila pregovore o organizaciji, opsegu i sadržaju ženskih aktivnosti u kući i izvan nje, omela naš pristup podršci, zatvorila prostore u kojima možemo kritički promišljati svoje živote, ponovno nametnula zastarjele oblike ovisnosti i tradicionalne rodne uloge.
Radi se o održavanju statusa drugotnosti žena, ali i potvrđivanju statusa prvotnosti muškaraca, jer uguravanje žena u patrijarhalne uloge koristi održavanju statusa muškaraca i patrijarhalne muškosti u društvu. Zato je za prevenciju nasilja nad ženama nužno razgraditi rodna očekivanja, uloge i stereotipe, čemu se religijske institucije poput Crkve najčešće gorljivo protive, strašeći vjernice:ke proročanstvima o krahu tradicionalne obitelji i posloženog društva u slučaju dekonstrukcije navodne (a zapravo krajnje mizogine) “naravi” žene. Ideja se utjelovila u instituciji, i s propovjedaonice ušla u odnose. Zbog zamisli da su najvažnije uloge žene one supruge i majke, da se sakrament braka i tradicionalna obitelj mora održati pod svaku cijenu, te pridavanja stigmatiziranog statusa razvedenim ženama, gdje su one odgovorne za razvod, vjernicama izlazak iz nasilnog odnosa može biti osobito težak.
Izlazak iz nasilnog odnosa dodatno je otežan romantizacijom patnje kojom se opravdava ostajanje žrtve u nasilnom odnosu. Svećenik, kojemu se žena na ispovijedi povjeri o iskustvu nasilja, možda će usporediti njenu patnju s patnjom Krista na križu i tako je tješiti opasnom porukom da u trpljenju nasljeduje Krista. Koliko je samo vjernica u skučenim ispovjedaonicama s knedlom u grlu primilo ovu poruku! Odgovorne teologinje, poput Jadranke Rebeke Anić, srećom će se suprotstaviti takvom opravdanju besmislenog trpljenja. Anić na temelju teologije križa Jurgena Moltmanna zaključuje da nasljedovanje Krista ne može biti oponašanje patnje i pasivno podnošenje nasilja, jer to bi značilo osporavanje konteksta Isusova života, smrti i uskrsnuća.
Ključ Križa je navještaj oslobođenja i pobjede nad smrti, nepravdom i laži. Osim toga, Krist je patio da mi ne moramo! Nismo pozvane da trpimo nepravdu i pasivno trpimo, već da se aktivno oslobađamo patnje. Zato Anić naglašava da žrtve trebaju shvaćati nasilje kao stanje iz kojeg treba izaći, znajući pri tome da to čine u zajedništvu s Isusom. Bez straha od krivnje za raspad braka i obitelji. Brak i obitelj razoreni su činom nasilja, a ne odlaskom žene iz nasilnog odnosa.
(Po)kriva(n)je!
Okrivljavanje žena za seksualno nasilje zbog njihovog ponašanja, oblačenja ili identiteta – poput korektivnog silovanja lezbijki – ustaljeno je u brojnim društvima i kulturama. Sve do današnjih dana nemogućnost žrtve seksualnog nasilja da se konzistentno sjeti napada, ili pak izostanak otpora pri silovanju, tumači se kao laž ili pak pristanak. Iako znamo da nas mozak uslijed kroničnog stresa i straha izazvanih opasnošću može navesti na otpor, bijeg ili potpuno zamrzavanje (fight, flight i freeze reakcija) i da su problemi sa sjećanjem na proživljeno nasilje odgovor na traumu – mitovi opstaju.
Ako mislite da ovakvi mitovi nemaju veze s religijom, varate se. Primjerice, u biblijskoj knjizi Ponovljenog Zakona izrijekom se naređuje kamenovanje silovatelja, ali i silovane žene ako je mogla, a nije pružila otpor. Kako smo više puta napomenule u prvom tekstu, biblijski tekst ne možemo čitati van njegova konteksta. Stoga nam mora biti jasno da se ovdje ne radi o uputstvima Bog:inje što učiniti u slučajevima silovanja, već načinu na koje se društvo u vrijeme nastanka teksta odlučilo ponašati prema problematici seksualnog nasilja nad ženama. Iako okrivljavanje žena i nepovjerenje prema njima nije proizvod religije, patrijarhalna ideološka kolonizacija religija učinila ih je snažnim podržavateljicama štetnih ideja, normi i praksi.
‘Dan trapera’ globalna je kampanja u kojoj žene zadnje srijedu u travnju nose traper. Zvuči banalno – ako ne znamo što stoji u pozadini priče. ‘Dan trapera’ osmišljen je u znak solidarnosti sa ženom žrtvom silovanja iz Italije, koja je proglašena krivom za silovanje zbog traperica koje je nosila. Sudac je držao da uske traperice silovatelj nije mogao skinuti sam, pa je ona s obzirom na tu činjenicu dala pristanak. Nastavno na ovaj, i brojne druge slučajeve, Jen Brockman i dr. Mary Wyandt-Hiebert 2014. postavile su sada putujuću izložbu “What Were You Wearing?” koja prikazuje raznu odjeću anonimnih žrtava silovanja.
Sve mi znamo, neke iz vlastitog iskustva, druge iz priča žena koje nas okružuju, da duga suknja, nošenje hidžaba ili široke odjeće nikada nije spriječila silovanje. Baš kao što ga ne potiče ni uska i kratka odjeća. Zbog svih žena koje su preživjele seksualno nasilje, važno je prestati perpetuirati tu stravičnu ideju i stati na kraj victim blamingu. Za nasilje je odgovoran nasilnik – i jedino on.
Feministički pokret u svojim brojnim varijacijama i modalitetima nastoji demitologizirati krivnju žena za seksualno nasilje. No u isto vrijeme, jačaju parapolitički kvazikršćanski pokreti, kao što je pokret muškaraca koji prve subote u mjesecu mole po trgovima, između ostalog za čednost u odijevanju i ponašanju te duhovni autoritet muškaraca u obitelji.
Iako ovakve inicijative nisu službeno poduprte od strane Rimokatoličke Crkve, molitvu predvode i svećenici, pa i oni koji će bez previše razmišljanja izjaviti: “Mnoge ženske osobe nisu svjesne kad se odijevaju izazovno i onda to kod muške populacije izaziva jako velike neugodnosti i ostalo, a ženske osobe trebale bi misliti da svojom nošnjom i svojim odijevanjem ne izazivaju grijehe kod muškaraca.”
Da, vraćamo se na našu Evu i njezinu jabuku. Eva (žena shvaćena skoro kao čovjek) zavodnica je zbog koje Adam (muškarac shvaćen kao potpuni čovjek) trpi, Eva je ona koja na požudu goni, koja navodi na grijeh. Žena je ultimativno kriva za grijeh – pa i onda kada je počinjen nad njom. Muškarci su dobar dio povijesti imali privilegije zbog svoje navodne racionalnosti, u odnosu na hormonima rastresene žena. Zašto onda ta razumom obdarena bića nisu u stanju kontrolirati svoje nagone kada vide samo milimetar ženske kože ili našu kosu?
Kršćanstvo, naravno, nije ni prvi ni jedini generator kulturalnog nasilja u kojem su žene tretirane kao izvorište nemorala. Osim ako su naravno ukroćene, odnosno pod kontrolom. Ili će biti poslušne inkubatorice, spremačice i skrbnice ili će u cilju navodnog sprečavanja raspada čovjeka, obitelji i društva kao posljedice emancipacije, trpjeti nasilje. To je pozicija koju je patrijarhat (i religije ideološki kolonizirane patrijarhatom) rezervirao za žene koristeći se cijelom paletom ideja koje opravdavaju i legitimiraju tu poziciju. Sljedeći put kada budete čitali o nekom slučaju seksualnog nasilja nad ženama i djecom, nemojte se čuditi okrivljavanju žena za nasilje koje su proživjele, nepovjerenju prema iskazima žrtava ili sramotno niskim pa čak i uvjetnim kaznama za seksualne predatore. Još manje je za čuditi se strahu žena da prijavljuju nasilje, a s obzirom na nepovjerenje prema ženama i na to da opetovano okrivljavanje žena rezultira dubokim sramom. Kako zbog proživljenog nasilja, tako i zbog same seksualnosti za koju nas redovito pokušavaju uvjeriti da je grijeh i triger nasilja nad nama. Živimo u društvima toliko utopljenima u kulturalno nasilje da se seksualnog napada srame žrtve, a ne počinitelji.
Medicinska skrb po mjeri patrijarhata
Medicina nije izuzeta od mizoginije i seksizma. Iako se Biblija u principu ne bavi pitanjima reproduktivnog zdravlja žena, mnogi su neodgovorni teolozi:ginje stih “u mukama djecu ćeš rađati” shvatili kao jedanaestu Božju zapovijed. Rađati se mora. Osim ako smo neplodne po tom pitanju brzo će se ujediniti i stoljećima raskoljene kršćanske zajednice i osuditi medicinski potpomognute oplodnje kao, u najmanju ruku, teškog zločina. I abortusa. Dok će medicinski potpomognuta oplodnja više biti shvaćena kao zločin iz oholosti, pobačaj se drži teškim ubojstvom, najvećim zlom današnjeg svijeta. Objašnjavat će nam tako kler na nedjeljnoj misi, dan nakon što je blagoslivljao tenkove. Protiv pobačaja hodat će se za život, pa će se štovatelji svetog fetusa u maršu protiv pobačaja razgaljeno slikati s ratnim zločincem poznatim po ubojstvu djece i bebe. Jer nema većeg zločina od pobačaja! Tako barem tvrde religijske institucije i cijeli niz parapolitičkih i parareligijskih organizacija koje niču u suvremenosti kao gljive nakon kiše.
Pod egidom brige za dostojanstvo života i nedužnih embrija neće se libiti podržavati politike koje u cilju zaštite fetusa ubijaju žene. Nismo jednom svjedočili smrti žene kojoj su liječnici odbili spasiti život prekidom trudnoće zbog otkucaja srca fetusa. Onda kada ne mogu utjecati na zakone, utjecat će na prakse, pa će vrsni katolički muževi i žene s diplomom medicinskih fakulteta odbijati pružiti zdravstvenu skrb ženama zbog navodnog priziva savjesti. Ako već mora biti legalan, ne znači da će biti i dostupan! Ili da ćete same moći donijeti odluku, kako je implicirao ministar Beroš kada je najavio obavezno savjetovanje u kontekstu novog zakona o pobačaju. Neće valjda dozvoliti uvijek emocionalnim, često osjetljivim, a nekada i histeričnim ženama da donose odluke o svojim tijelima i životima?
Ukorijenjeno kulturalno nasilje pogon je patrijarhalnim medicinskim praksama koje ne štete samo ženama. Odnosno, reproduktivno nasilje jest rodno uvjetovano – no žrtve rodno uvjetovanog nasilja nisu uvijek samo žene. Binarno razumijevanje roda i spola jedan je od razloga za možda najbrutalnije nasilje nad bebama i djecom. Zbog društvenih očekivanja da se ljudska bića striktno moraju podijeliti u dvije oprečne rodne/spolne kategorije – muško ili žensko – interspolne osobe često trpe medicinski neopravdane intervencije kako bi se njihov reproduktivni sustav u potpunosti prilagodio muškom ili ženkom spolu već u najmlađoj dobi. Bog je stvorio muško i žensko, tvrdit će vjerski gaslighteri i faithsplaineri, a mi ćemo ih podsjetiti na naš prvi tekst u kojem smo objasnile kako stvaranje dvije krajnosti ne isključuju cijeli spektar između tih krajnosti. Ako Bog:inja stvara crno i bijelo, ne znači da ne stvara i cijelu paletu (duginih) boja između.
Prema iscjeljenju: feminističke trauma teologije
Sa stisnutim grlom i teškim osjećajem u prsima pisale smo o partnerskom, seksualnom i reproduktivnom nasilju. Proživljavanje nasilja boli. Svjedočenje nasilja boli. Život u kulturi koja podržava nasilje boli. Ako želimo iscjeljenje, osjećaje proizašle iz posrednog ili neposrednog iskustva nasilja ne možemo ignorirati. Nedavno smo naišle na zbornik radova o feminističkoj teologiji i traumi. Na jednom smo mjestu pročitale prekrasnu izjavu Michelle Gonzalez Maldonado o tome da osjeća kako mora stvarati teologiju iz mjesta boli. Za to je, priznajemo, potrebno puno snage za koju nekada i nismo sigurne imamo li je. Ukočeno teško tijelo, vrludajuće misli koje se ne mogu suočiti i nepravilno disanje početne su točke naše teologije traume. Probijajući se kroz njih, misao po misao, slovo po slovo i riječ po riječ, polako uviđamo da one nisu jedine prisutne senzacije, osjećaji i izvorišta koje pronalazimo u sebi. Oprezno se približavamo perspektivama iscjeljenja.
Bijesne smo i ljute. Nezadovoljne. Zbunjene. Razočarane. S ciljem iscjeljenja, suočavamo se s ovim osjećajima, vodimo duge unutarnje monologe i rasplićemo u nama zagubljena klupka iskustva. Pričamo jedna s drugom. Kako bi kreirale teologije koje će se moći nositi s nasiljem, traumom i iscjeljenjem, nužna je, kako će napomenuti Katie O’Donell, iskrena konfrontacija s Bog:injom. Ne bježimo od osjećaja ranjivosti i ne bojimo se više izazvati Bog:inju i izraziti ljutnju i nevjeru.
Postepeno otvaramo novi prostor vjeri, iskustvu i stvaralaštvu, novoj teologiji kakva se nalazi van krajnosti apologije i/ili gorkog zatomljavanja. Prihvaćamo patnju, ali ne kako bi se istoj predale, već kako bi istu nadišle. Solidarne smo s ranjenima i traumatiziranima. Živimo osjećaj zajedništva i gradimo zdravu zajednicu. Prkosimo konvencijama i razgrađujemo uspostavljeni poredak koji ljude dijeli na prvotne(subjekte) i drugotne(objekte). Obnovljenog samopoštovanja ne dopuštamo duhovno nasilje od strane ljudi s početka teksta, koji:e misle da su bliži:e božanskom od nas, i da nas zato mogu oblikovati, kontrolirati i popravljati.
Drugotne stoje rame uz rame, hrabre biti iskrene, ranjive i solidarne. U prva dva teksta čačkale smo po rani, dekonstruirale i ljutile se. Zato se sada okrećemo užitku, ljubavi i slatkoći novootkrivenih teologija. Bez srama.
Ako ste preživjela partnersko i/ili seksualno nasilje, možete se obratiti udruzi SOS Rijeka.
Ako ste preživjela seksualno nasilje možete se javiti Ženskoj sobi.
Ako se želite informirati o mogućnostima ostvarivanja prava na prekid trudnoće, možete se obratiti Hrabrim sestrama.
Ako ste vjernica i želite da vaša perspektiva bude uzeta u obzir, a nalazite se u nasilnom odnosu, možete se javiti udruzi U dobroj vjeri.
Izvor: reci.hr