16. svibnja, godine Gospodnje 2018. Elizabeth Schüssler Fiorenza održala je predavanje “Feminizam, religija i teologija” na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik”. Ususret predavanju razgovarale smo s Lidijom Matošević, teologinjom i voditeljicom Centa protestantske teologije “Matija Vlačić Ilirik”.
Možete li nam za početak nešto reći o Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik”?
Sveučilišni centar za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik” je slijednik Teološkog fakulteta “Matija Vlačić Ilirik” koji djeluje na ovim našim prostorima, odnosno u Zagrebu od 1975. godine. Sveučilišni centar za protestantsku teologiju je zapravo rezultat naše dugogodišnje, višegodišnje, višedesetljetne borbe za ravnopravni status protestantske teologije u akademskoj zajednici. 2017. godine, dakle 500 godina nakon početka reformacije u Europi, Sveučilište u Zagrebu osnovalo je Sveučilišni centar za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik” i time integriralo naš dotadašnji rad, naše studijske programe i dalo nam, barem načelno, mogućnosti za bolji razvoj. Naravno, onda i određeni utjecaj na hrvatsko društvo, na hrvatsku religijsku i kulturnu scenu u smislu jednog promicanja dijaloga, ekumenizma, svega onoga, zapravo, čime smo se mi svo ovo vrijeme i bavili.
U promicanju dijaloga sigurno doprinosi i dolazak velike teologinje, pionirke feminističke teologije Elizabeth Schüssler Fiorenze?
Evo sami ste rekli, Elizabeth Schüssler Fiorenza je definitivno feministička teologinja, ali ono na što bih ja ovdje ukazala jest da njezin feminizam proizlazi iz čitanja biblijskih tekstova. Ono što je kod Fiorenze iznimno važno i zbog čega je mi i dovodimo ovdje jest što ona zapravo ima jedan uravnotežen pristup feminizmu, odnosno pitanju položaja žena u društvu, kršćanstvu i religiji koji proizlazi iz čitanja Biblijskih tekstova o oslobođenju potlačenih i marginaliziranih, obespravljenih, slabih, manjina… Ako hoćemo možemo reći stranaca. Dakle nisu to samo žene, to su u ono vrijeme, kada je nastajao Novi zavjet, a dijelom i Stari zavjet, bili robovi, danas bi rekli izrabljivani radnici, manjinske skupine. Tu su, jasno i žene koje su jedan dio te jedne šire priče. I tu zapravo feminizam ima svoje mjesto kod Fiorenze. On je jedan dio, on nije kult sam za sebe, već je čvrsto ugrađen u Bibliju i biblijsku poruku o slobodi i oslobođenju svih koji su nejednaki, koji su potlačeni, koji su na bilo koji način zakinuti. Ona na poseban način otvara pitanje nejednakopravnosti žene u religiji i u kršćanskoj religiji i vrlo jasno to pozicionira u jednu širu teologiju oslobođenja. Po mom mišljenju, feministička teologija, samo u tom spektru ima svoje pravo mjesto i svoje zdravo mjesto i može zapravo biti konstruktivna. Pitanje oslobođenja žena samo jedan dio pitanja oslobođenja ljudi.
Jedan aspekt šire slike.
Tako je, da. Konačno, postoje razlike u pozicijama žena. I drugi oblici nejednakosti utječu na položaj žene. Žene mogu biti potlačene i zakinute bez obzira na socio-ekonomski status, a opet on čini razliku. Upravo je zbog toga taj širi kontekst teologije oslobođenja jako važan.
Taj pristup, osim što je sveobuhvatan, važan je i rekli bismo autentičan, upravo zato što priznaje poziciju iz koje polazi. Fiorenza doprinosi tom promišljanju o položaju žene, ali sama kaže da je najveći domet intelektualnog, u startu priznati poziciju iz koje se polazi i ne smatrati da govorimo iz pozicije apsolutne istine.
Tako je. Ono čime se ona zapravo ipak na poseban način bavi jest položaj žene u kršćanskoj crkvi, odnosno u ranim kršćanskim počecima. I ono što nastoji, što je uspjela dokazati, a ne mislim da je to uopće sporni stav, da je kršćanstvo u svojim počecima, upravo tom svježinom svoje poruke i upravo ona Isusova poruka: ‘Ja sam došao osloboditi potlačene, donijeti pravdu, donijeti mir, donijeti dakle dobro svima naravno.’ Nema dobra za sve ako su nam zakinuti neki članovi društva. To je zapravo poruka kojom je kršćanstvo privuklo mase u ono vrijeme. Osobito je privuklo marginalizirane slojeve društva, a to su bile žene i to su bili robovi. Dakle žene i robovi su hrlili u prvu kršćansku crkvu jer je ona rekla – mi nećemo kopirati nepravedne strukture dominacije koje provodi antičko društvo, patrijarhalno društvo gdje je žena zapravo svedena na osobu koja nema nikakva prava u javnom životu. Naravno da joj je bolje ako je žena nekakvog tamo patrona nego ropkinja, ali u principu njena ljudska sloboda je zakinuta.
Zanimljivo da su se kršćani, što Fiorenza posebno ističe – namjerno prozvali ecclesia. Ecclesia je politički termin. To je skupština antička gdje su pravo pravo glasa imali odrasli muškarci, naravno ne robovi, a posebno ne žene. Kršćanska ecclesia nešto je sasvim drugo. Tu i žene odlučuju, tu muškarci odlučuju, tu svi odlučuju. Dakle jedan paralelni svijet u tom patrijarhalnom okruženju. I rugali su se kršćanima, kaže: ‘Vi ste religija robova, žena i djece…’ i to je kršćanska crkva. Fokus Elizabeth Schüssler Fiorenze je i na procese koji se nakon tog prvog zamaha događaju kršćanskoj crkvi, procese u kojem se ona prilagođavala patrijarhalnom društvu, što je razumljivo utoliko što je to bilo pitanje opstanka. Dakle, kršćane su doživljavali kao jednu kontrakulturu, kao jednu opasnost za državu i na neki način se kršćanska crkva morala nekako okrenuti strategiji preživljavanja. I postati mjesto gdje vrijede pravila antičkog, patrijarhalnog društva. Ali to jednostavno nije princip kršćanstva, nije princip Isusove poruke, nije princip ni starozavjetne poruke o ljudskom dostojanstvu koja posebno progovara kroz primjerice proročke spise. Ta strategija preživljavanja je ušla u kršćansku tradiciju i mi smo dobili jednu Crkvu koja je patrijarhalna, koja ima strukture, prije svega muške. Ona kao takva postaje podrška tom patrijarhalnom društvu, odnosno društvu koje kroz jedan velik dio povijesti oblikuje i podržava oblike dominacije, oblike koji počivaju na vladavini jednih socijalnih grupa nad drugima. Bilo da su to muškarci nad ženama, bilo da su to bogati nad siromašnima itd. Možemo razumjeti da je za kršćansku Crkvu opstanak bio važan, ali ona nije smjela zaboravit svoju sržnu poruku. Morala je naći način da je negdje ipak sačuva i progura, a to se nije dogodilo. Posljedica toga je da je sve do novijeg doba, do 20. stoljeća žena u kršćanstvu, bilo da je riječ o katoličanstvu, pravoslavlju ili protestantizmu, u jednom potčinjenom položaju.
U vrijeme Reformacije bio je pokušaj da se ženu oslobodi, Luther je rekao da žene treba osloboditi, da treba ih maknuti iz samostana. Zatvorio je samostane i ženske i muške, ali kakvo je to oslobođenje bilo? Kaže ženi je mjesto u kuhinji i uz djecu. Srednji vijek im je dao da biraju samostan ili obitelj, a Luther je čak i tu mogućnost ukinuo. Znači ni Reformacija nije uspjela to nadići. Najviše do čega su žene mogle dogurati je da postanu nekakve pastorove supruge. To je bio vrhunac karijere za žene do dvadesetog stoljeća. U vrijeme nacional-socijalizma, kada je Hitler dobro pritisnuo protestantsku Crkvu, osobito u Njemačkoj, pastori nisu više mogli ni smjeli, ili se nisu usudili raditi svoj posao. I tu su žene preuzele te uloge. Tu su se pokazale i dokazale kao vikarice i onda je polako došlo do njihovog uvođenja u službe, u odgovorne službe, na mjesta župnika, pastorica, pa evo danas imamo i biskupice.
Teško se to pitanje ravnopravnosti žene na religijskom području probijalo i dolazilo na svoje.
Elizabeth Schüssler Fiorenza je odlučna u čišćenju kršćanstva od androcentrizma i od tih patrijarhalnih struktura koje, kako ste objasnili, nisu u srži kršćanske poruke, nego su poslljedica različitih konteksta u koje kršćanstvo biva uronjeno u trenutku kada se pojavljuje.
Zaista, velika je to zasluga Elizabeth Schüssler Fiorenze. Feministički pokreti nastali su i uglavnom su sekularno usmjereni. Jednim dijelom su i anti-religijski. U tom smislu što s pravom tvrde da se ovakva religija, ovakvo kršćanstvo kako ga predstavljaju, odnosno kakvim su ga predstavljali njegovi autoriteti tijekom stoljeća, pokazala mizogino. I da onda očito nešto nije u redu s kršćanstvom i sa religijom, da im kršćanska vjera neće pomoć u njihovom samoostvarenju te da treba negdje drugdje tražiti svoje mjesto. E tu Elizabeth Schüssler Fiorenza zapravo odrađuje jedan ogroman posao, pažljivo, obazrivo, ali isto tako uporno, skida te naslage androcentrične tradicije. Mi možemo poštovati tu tradiciju i možemo razumjeti zbog čega je ona nastala kao takva, ali ne možemo od nje raditi nešto što je Bogom dano i što je nepromjenjivo. Baš su nam zato važni biblijski tekstovi i tu nam je Fiorenza izrazito važna. Ona je vrlo jasno pokazala i dokazala da kršćanstvo nije mizogino i ne samo to, nego da ono nije religija koja bi bilo koga dovodila u drugi plan. Biblijska poruka je poruka oslobođenja čovjeka. Oslobođenja od grijeha i tu ne mislimo samo na osobne grijehe kojih imamo i itekako ih se trebamo riješiti i kloniti, mislimo i na grijehe struktura. One odnose moći i snaga, centara moći, koji nam zagorčavaju život. Zagorčavaju nam svakodnevicu, truju odnose među ljudima i to je grijeh. Dakle, vrlo jasna kritika status quo-a koju kršćanstvo uvijek mora unositi u ovaj naš svijet ako u njemu hoće biti atraktivno. Kršćanstvo kao takvo je nešto što iscjeljuje, nešto što mijenja i nešto što kvalitetu našeg života zapravo poboljšava.
Knjiga Elizabeth Schüssler Fiorenze “Njoj na spomen” uvelike je oblikovala teorijski okvir našeg djelovanja. Knjiga je izašla u izdanju Biblioteke Flaciane, pripremate li neka nova izdanja?
U pripremi smo nekoliko naših udžbenika iz područja liturgike i iz područja kršćanske etike. Pripremamo jedan sjajan priručnik koji će između ostaloga prikazati taj klasičan dio razvoja etike, pa onda i kršćanske etike u tom kontekstu. Mislim da je to osobito relevantno za ovo naše društvo jer imamo probleme o kojima ne umijemo razgovarati na jedan normalan način. Tematizira i sva, recimo “vruća” pitanja kao što je pobačaj, kao što je eutanazija, dakle cijeli niz tema koje se tiču i našeg društva i koje ga polariziraju. Uvijek se rado bavimo poviješću protestantizma u Hrvatskoj koja je u našoj kulturi zanemarena. I naravno poneki autorski primjerak naših kolega i kolegica. Izdali smo i jednu veliku monografiju 500 godina protestantizma koju bih preporučila svakome. Od srednjoškolca pa nadalje. Divan poklon nekome koga volite, kome želite dobro i za koga želite da si glavu popuni informacijama, a ne dezinformacijama. Evo, ima knjiga, možete otići na našu web stranicu i prema vlastitim preferencijama naći nešto za svoju dušu i za svoj um.