Denis Jurić
Kršćanin u svijetu djeluje tamo gdje je ugrožen bližnji. I to samo sredstvima koja nisu ugrožavajuća za ičije dostojanstvo i slobodu! Kršćanin preporučuje bližnjega institucijama, te istima preporučuje sredstva koja nisu ugrožavajuća. A ne nameće!
Ne traži ujedno od institucija da budu kršćanske, jer one to ne mogu. One mogu biti “minimalno” čovječne (tolerirati) i to od njih traži, ali one ne mogu biti i radikalno (kristoliko) čovječne, ljubiti. A to Kršćanin može i tu živi svoje kršćanstvo. Jer ljubiti znači prihvaćati nekoga u njegovoj punoj slobodi. Ljubav može samo slobodnog čovjeka preobražavati. Stoga svaki pokušaj nekih kršćana da ovaj proces obrnu, da započnu s mijenjanjem drugih bez ikakve ljubavi prema njegovoj slobodi, jest čisti politički čin vjere.
Kršćanin podržava i živi sve zakone i institucije koje rade na dostojanstvu svakoga čovjeka. Kršćanin čini i više od tog minimuma. Odriče se svoje stečenosti u korist drugoga. Kad zakažu institucije i zakoni, prva zadaća nije koristiti prazan prostor i nametati potom svoju moć za stvaranje “svojih” institucija i zakona, nego pomoć pogođenima. Kršćanin ne pripada ni jednoj strani, ni jednome rovu, već isključivo međurovovskome prostoru, poput lazareta. Kršćanstvo jest i mora biti golorukost! Samo takav kršćanin sposoban je biti dirljivim znakom Božje pristnosti. Svoju moć okreće u služenje te tim znakom Božje vladavine ujedno (možda i nesvjesno) čini nenasilan otpor vladavini moći i ugnjetavanja.
Kršćanin je radikalno uprizorenje čovjeka, čiji se smisao ne iscrpljuje u nadmetanju, već miru i služenju, ne u društvenim ulogama, već u ljepoti osobe kao stvorenja, ne u korisnosti već u ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat.
On sudjeluje u svijetu ne kao stranac, već sučovjek. On u svijetu sudjeluje kao stalna svijest da je čovjek čovjeku više od propisanog, naloženog, od tolerancije. Da je čovjek čovjeku mogućnost susreta sa samonadilaženjem, mjesto gdje počinje bog.
Da bi kršćanstvo bilo kritika i promjena društva, ono mora prvo sebe umjeti neprestano mijenjati i korigirati u skladu s putanjom koja se zove Isus Krist. Jedino tako kršćanstvo neće stvarati isključujuće granice i zidove, već će biti propusna membrana društva. Tamo gdje se drugog i drugačijeg predstavlja kao opasnost “homogenom” društvu, kršćanin se izlaže usprkos svim “zakonima vlastitog stada” (u koje omamljivo lako zapada) i susreće drugog pomažući mu održati vlastitu ljudsku sliku i dostojanstvo.
Ako su, dakle, baš ti kršćani postali neslobodni ljudi, ako su baš oni zaboravili da su za slobodu oslobođeni, onda nije ni čudo što se svega plaše, od svega zaziru i što njihova priča o ljubavi seže samo dokle i njihovi sve suženiji pogledi i politički stavovi. I zbog sve veće uskogrudnosti, kroz njihov grudni koš može se probaciti još samo Veličina dimenzija klikera.